Zadivljeni smo i ponosni našom Crkvom i Zavodom

Na ovu treću korizmenu nedjelju okupili smo se u hrvatskoj crkvi svetog Jeronima u Rimu na Euharistijskom slavlju. Na osobit smo način sada povezani sa Svetim Ocem. U molitvama se pridružujemo tolikima koji ovih dana posebno mole za njegovu plemenitu osobu da ga Gospodin sto prije vrati redovitom djelovanju. Ovom prigodom ponizna srca zahvaljujem njegovoj svetosti Ivanu Pavlu II. što je zagrebačkog nadbiskupa uvrstio u Zbor kardinala i što mi je dodijelio upravo hrvatsku crkvu sv. Jeronima. Premda sam nadbiskup hrvatskoga glavnoga grada Zagreba, imam kao kardinal i svoju crkvu u Rimu, kojom sam na izrazit način vezan uz Rim i nazočan u Rimu kao suradnik Svetoga Oca. Danas sam znakovitim obredom u ovom slavlju službeno preuzeo kardinalski naslov crkve sv. Jeronima. Od srca pozdravljam sve vas zajedno nazočne i svakoga pojedinačno. Zahvaljujem vam na zajedništvu i duhovnoj blizini.

Ovim se slavljem označava i završetak prve etape obnove hrvatske nacionalne crkve u Rimu. Zahvaljujemo svemogućem Bogu za ovaj dar. Odajem priznanje i zahvalnost prečasnom rektoru crkve i Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima mons. Juri Bogdanu na svesrdnom i uspješnom zauzimanju na tom važnom i osjetljivom zadatku. Zahvaljujem i njegovim suradnicima i svima koji su svojom stručnošću i radom pridonijeli u obnovi ove Sikstove crkve.

Zadivljeni smo i ponosni našom Crkvom i Zavodom koji i danas stoje usred Vječnoga grada u ljepoti Božjega dara. Po ovoj crkvi Hrvati su u Rimu povijesni narod. Crkva i uz nju ustanove svetoga Jeronima u Rimu kroz više od pet stoljeća imali su i danas imaju za Hrvate simbolično značenje, jer na jednom mjestu u Papinu Rimu predstavljaju sveukupnu naciju. Ovo je središte okupljanja hrvatske rimske kolonije, ova je crkva stjecište brojnih naših hodočasnika, ovo je mjesto u nesklonim povijesnim prilikama imalo za hrvatski narod značenje slobodne oaze gdje su se odvijale brojne vjerske i kulturne inicijative za dobro naroda i domovine.

Ova je crkva, kako to jednom reče moj prethodnik na zagrebačkoj stolici i u nizu kardinala naslovnika crkve Sv. Jeronima, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, “svjedočanstvo tajne srca pape Siksta V.”, jer tolika Sikstova velikodušnost i briga za ovu crkvu može se tumačiti i kao znak svijesti o njegovu hrvatskom porijeklu koju je Papa nosio u sebi. Ovo je jedina crkva koju je on u svom kratkom pontifikatu sagradio u Rimu.

Uz nju je podigao kaptol koji je bio jedini inozemni nacionalni kaptol u Rimu. U ovoj se crkvi od početku služba Božja vršila i na staroslavenskom, starohrvatskom jeziku.

Ovaj Sikstov hram i danas je najsvetije mjesto i središte svih Hrvata izvan domovine. Ova crkva Sv. Jeronima trajno sabire naš spomen te ga iz naraštaja u naraštaj obnavlja, priopćujući ga dugoj rijeci koja prolazi Vječnim gradom, svjedočeći o nama, o našem vjerničkom, katoličkom i hrvatskom identitetu, hodočasnicima i posjetiteljima, i vjernicima i onima koji kažu da to nisu. Ona to čini jer je ovo sveto mjesto okupljanja i susreta ljudi međusobno te braće i sestara s Bogom Ocem po Isusu Kristu u Duhu Svetome.

U ovom svetom hramu upravo smo slušali ovaj navještaj:
“Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: Voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni” (Iv 4, 13-14).

Danas u Vječnom gradu zaustavimo se na riječima: život vječni. Što se dogodilo s riječju vječni koja je nekoć bila katalizatorom ljudskih misli i pomoć ljudima u svladavanju nedaća ovozemnoga života? Riječ vječnost je zaboravljena. Ona je “svjetiljka stavljena pod posudu” (Mt 5, 15). Suvremenom čovjeku je postala nekom vrstom tabua. Neki s čuđenjem i podsmjehom govore o vremenu u kojem je misao o vječnosti upravljala i rasvjetljavala ljudski život.

Danas teško pada govor ili slušanje o vječnosti i vječnom životu. Mnogi vjeruju da će ih misao o vječnosti udaljiti od konkretne povijesne obveze mijenjanja svijeta, misle da je to bijeg od stvarnosti i nepotrebno rasipanje zemaljskog blaga razmišljanjem o nebu. “Nema više neba, nema više pakla, postoji samo zemlja”, zapisao je moderni ateist.

Čime je to urodilo? Život i ljudska patnja postaju krajnje besmislenima. Gubi se mjera u svemu. Zamislimo ručnu vagu koja se koristi na tržnici. Na jednom kraju poluge je tanjur na koji se polaže sadržaj mjerenja, a na drugom je kraju uteg. Što bi se dogodilo da uteg otpadne i izgubi se? Sadržaj tanjura ne bismo mogli izmjeriti, sve bi se rasulo. Isto je i sa životom. Ako nema protuteže vječnosti, svaka patnja i svaka žrtva činit će se besmislenim, pretjeranim, izbacit će nas iz ravnoteže i srušiti. Potvrdit će da nema mjere.

Isus nam danas predlaže korijenit zaokret. Potiče nas da potražimo drugu vodu, novi smisao života i proširene vidokruge svoga življenja. Otvara nam pogled prema vječnom životu.

Čovjek ne može baštiniti vječnost svojim zaslugama, ali nam je taj dar potreban. Čovjeka prolazno ne zadovoljava. On osjeća žeđ za vječnošću jer mu je bez nje sve besmisleno. Bez nje nema radosti života. Prejednostavno je tvrditi: treba živjeti, uživati život. A što je s onima koje to ne ispunja? Nije točno da oni koji čeznu za vječnošću pokazuju da ne vole život – naprotiv – oni jednostavno svjedoče da se ne mogu pomiriti s mišlju da život nije otvoren vječnom trajanju.

U životu svakog čovjeka postoji trenutak u kojemu je poput munje bljesnuo nejasni osjećaj beskraja, slutnja vječnosti. Potrebno je ponekad se zaustaviti u tišini promatrajući nebeski svod, more ili drugu prirodnu ili umjetničku ljepotu koja nas privlači. Pokušajmo isprazniti misli i u određenom trenutku osjetit ćemo da nam dušu prožima snaga vječnosti i beskonačnosti. Dodir vječnosti krije se u svakome od nas. Dosta ga je pobuditi da nas preplavi i ispuni svojim mirisom.

Odreći se iskustva beskonačnosti, znači utopiti razum u drogi ili drugim ponudama koje nas na kraju vode u razočaranje i smrt. “Tko god pije ove vode, opet će ožednjeti” (Iv 4,13). To je dobro poznato onima koji su iskusili lažna traženja vode.

Ljubav se guši ako nema vječnosti pred sobom, jer svaka prava ljubav teži k beskonačnosti. S tom sigurnošću u srcu puno je ljepše živjeti i voljeti. S tom nadom nalazi se ravnotežu u životu, mnoge se stvari i događaji relativiziraju, ne očajava se nad nepravdama i bolima ovoga svijeta, a život postaje mirniji.

Nije dosta samo njegovati svijest o postojanju vječnosti, potrebno je znati kako je zadobiti. Treba se poput bogatog mladića iz evanđelja pitati: “Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?” (Mt 19, 16).

Vječni grad, grobovi apostola i mučenika, Petar naših dana svjedoče nam o toj dimenziji ljudskoga života. U ovom se Gradu povijesni spomen obnavlja a vječnost naviješta. Neka nas na sadašnjem putu i na svekolikom hodočašću našega života uvijek prati nebeski zagovor Marije, Majke Crkve, svetog Jeronima zaštitnika i blaženog Alojzija kardinala svete rimske Crkve.