Zagreb, (IKA) – Euharistijsko slavlje u povodu spomena na poginule u obrani Vukovara i Škabrnje u subotu, 18. studenoga u crkvi Sveta mati slobode u Zagrebu predvodio je zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško. U koncelebraciji su bili fra Ante Crnčević, vlč. Marko Kovač, don Josip Krpić, SDB i don Ivan Terze, domaći župni vikar koji je prije euharistijskog slavlja pozdravio okupljene. Posebno je naglasio, kako ovo mjesto čuva uspomenu i to uspomenu uklesanu u kamen 15830 imena ljudi koji su položili svoj život za našu domovinu. „Taj kamen nas podsjeća na ono važno, što je izrekao poznati hrvatski arheolog don Frane Bulić ‘iz kamena povijest, a iz povijesti budućnost i svijest naroda'”.

Uvodeći u euharistijsko slavlje, biskup Šaško je rekao: „Hrvatska je u spomenu na darovane živote, podnesene žrtve; u spomenu na stradanja i progonstva, ali i u spomenu na obnavljanje, oživljavanja i povratke. Puno se ovih dana vratilo slika i osjećaja koji su postali suosjećanjem; puno je ponovnoga suočavanja s tamom u kojoj smo postali nositeljima svjetla; puno je simbola koje smo istaknuli i koji su postali našom stvarnošću. I Vukovar i Škabrnju, u smiraju zagrebačke večeri, s obiljem slika i riječi u sebi, donijeli smo i ove godine u crkvu naše nebeske Majke, Mati slobode. Dolazimo s pitanjima o dobru i zlu na koja samo Bog daje pravi i potpuni odgovor; dolazimo s vjerom u vječnost i uskrsnuće, u kojoj zahvaljujemo za zemaljski život hrvatskih branitelja, rodbine, prijatelja, poginulih, preminulih, izranjavanih, zlostavljanih za nas; dolazimo s nadom koja živi sigurnost u zajedništvu braće i sestara; došli smo s ljubavlju koja daje utjehu očevima i majkama, supružnicima i djeci poginulih, misleći osobito na srca onih koji još uvijek vape za istinom o svojim najbližima; došli smo s ljubavlju koja nadilazi našu nemoć i otvara radosti budućega”.

U homiliji je pak posvijestio, kako se u spomenu na stanovit način dodiruju i isprepliću sjećanja i nade; prošlost i budućnost. „To naročito vrijedi za nas vjernike, jer je u svakomu našem spomenu prisutan Bog, njegovo vrijeme, trajna sadašnjost. Zato se mi u svome spomenu vraćamo u prošlost, ali ne radi prošlosti, nego radi vrijednosti i vrjednota. S toga motrišta vidimo koliko je važno da spomen i spomenici budu istiniti, jer je istinski spomen najbolji put za vedro življenje sadašnjosti i najkraći put do pogleda punoga nade prema budućnosti” jer, nastavio je biskup „puno ljudi sudjeluje u spomenu na žrtvu Vukovara i Škabrnje. Razlog za takav odaziv vidim u tome jer osjećaju da je u srcu toga spomena nešto iznimno vrijedno. I gledajući rijeke ljudi, okupljanja i u manjim i većim mjestima diljem domovine, imam dojam da jedni drugima i zajedno želimo nešto reći, dok nas u hrvatskome društvu prožima neobična šutnja, kao da nemamo dovoljno snage očitovati ono što smatramo da je važno zastupati, isticati, štititi i promicati. Stoga na ovaj dan progovori istina i nutarnja snaga starijih i mlađih, djece i obitelji”.
Naglasio je kako danas u traženju onoga što je najvažnije za sadašnji trenutak naše domovine vidimo žustro otklanjanje pogleda od Domovinskoga rata, kao važnoga uporišta naše sadašnjosti i budućnosti, s pokušajem prešućivanja učinjenih zala nad Hrvatskom, „a obrana i oslobađanje domovine u sebi sadrže temeljne vrijednosti i spomen ih izdiže da bi se jasnije vidjele. U žrtvi Vukovara nepogrješivo se vidi što su to štitili hrvatski branitelji, oko čega se oblikovalo snažno zajedništvo našega naroda. Ta je slika još jasnija, ako se pitamo što je to srpski osvajač želio osvojiti i rušiti. Jer ponekad nam neprijatelji bolje od nas samih daju do znanja i pokazuju u čemu je naša vrijednost. Čitajući s neprijateljske strane postaje jasnijim za što se trebamo zalagati u sadašnjosti i budućnosti, jer nije u pitanju samo država u svojim granicama i u institucijama. U pitanju su vrjednote”.
U nastavku homilije je na tom tragu biskup Šaško posebno izdvojio tri područja koja smatra ključnima, jer „i danas u njima osjećamo napetosti, napade i unošenje nejasnoća. Može ih se zvati raznim imenima: neizostavnim vrjednotama, nacionalnim interesima, polazištima za budućnost ili kako drukčije”.
Prvo je područje odnos prema prošlosti; on mora biti prožet i pročišćen istinom. Nije li osvajač upravo iskrivljavanjem hrvatske prošlosti, hraneći neistinom naraštaje, pokušao udaljiti naš narod od slobode, od vlastitoga jezika, od kulture i identiteta? Nije li razarao mjesta duhovnosti, izvore nutarnje snage, ljepotu stoljetne baštine, da bi izbrisao tragove istine?, nizao je pitanja propovjednik, te naglasio, kako se „na to trebamo usredotočiti u svim porama naše sadašnjosti”, jer „prošlost ne može živjeti neosvijetljena, bez posljedica, a posljedice nepročišćene prošlosti ostaju djela tame. Vukovar kao paradigma obrane pokazao je razornost ideologije komunističkoga i ateističkoga nasljeđa, jačan političkim sljepilom.
Iz toga je razvidno koliko je važno ne samo imati uporišta u istinitoj prošlosti, nego paziti na to da nove ideologije ne mijenjaju vrjednote koje rađaju dobrom. To se odnosi na odgoj, obrazovanje, brigu za obitelj, na kršćansku kulturu koja postaje susretištem za sve ljude i obranom dostojanstva svakoga čovjeka”.
Kao drugo područje izdvojio je odnos prema zemlji, te istaknuo kako ne misli na neku apstraktnu datost, nego na „dar polja, njiva, mora, onoga što je opjevano u hrvatskoj himni; da nam to uistinu bude milo i da znamo da se u tome Božjem daru, uz duhovnu snagu, nalazi snaga opstojnosti naroda. Ako se izgubimo u traženju nekih novih područja, jer je navodno vezanost uz zemlju zastarjela i neprimjerena, odreći ćemo se jednoga od izvora našega života.
Vukovar je pokazao što znači živjeti sraštenost sa zemljom; u tu je zemlju posijano zrnje života od kojega nemamo pravo otkloniti pogled. I ponovno se pitajmo: Nije li osvajač želio upravo time zavladati; nije li upravo to i dalje meta onih koji Hrvatskoj ne žele dobro?”
Ističući treće ključno područje hrvatsko iseljeništvo, biskup Šaško je podsjetio kako je Vukovar ujedinio hrvatski narod koji je bio iseljavan i raseljavan. Njega su branila djeca novih naraštaja, a pomagalo je cijelo narodno biće”.
Stoga je na kraju homilije pozivajući na promišljanje o tri spomenuta područja, dodao pitanje „Imamo li pravo Gospodinu vapiti molitvama, zanemarujući ono što mi možemo učiniti?”,
Na misi je nazočio veliki broj vjernika, među kojima i članovi Kluba veterana 148. brigade Hrvatske vojske Zagreb-Trnje. Slavlje je pjevanjem uveličao Mješoviti pjevački zbor župe Duha Svetoga i crkve Sveta mati slobode pod vodstvom Maruše Bartolić, prof. crkvene glazbe.