Zagreb, 8. 6. 2000. (IKA) – U povodu 34. Svjetskoga dana medija u srijedu 7. lipnja, u dvorani Tribina grada Zagreba održan je Okrugli stol “Naša Crkva pred izazovom medija”. Sudjelovali su zauzeti katolički novinari i javni djelatnici, a priređivač je bio Odbor za sredstva društvenog priopćavanja HBK pod vodstvom dr. Vlade Košića, pomoćnog zagrebačkog biskupa.
“Poruka za ovogodišnji dan sredstava društvenog priopćivanja ističe da dužnost svjedočenja za Isusa nije manje stvarna za nas danas nego što je bila za prve učenike. I danas ostaje dužnost osobno i izravno navješćivati dijeleći s drugim osobama vlastito iskustvo. Ostaje dužnost naviještati svim tradicionalnim oblicima i sredstvima. No, najtemeljniji oblik naviještanja jest svjedočanstvo istinskoga kršćanskog života, prave komunikacije unutar Crkve i svjedočanstva ljubavi u odnosu prema drugima. Gdje se to događa tu nema krize Crkve”, istaknuo je dr. Mirko Mataušić, pokretač i donedavni glavni urednik Hrvatskoga katoličkog radija u uvodnoj meditaciji. Premda se dokumentima nakon Drugog vatikanskog koncila Crkva otvorila medijima i modernom društvu, oni se još uvijek dovoljno ne provode u praksi. Dr. Mataušić je istaknuo pozitivne ciljeve modernih javnih glasila – suodgovornost i zauzetost svih, čemu je preduvjet informiranost i transparentnost događanja i suodlučivanja, kao i odgovornost za učinjeno – što su ujedno poželjni ciljevi i za Crkvu. On je napomenuo kako postoji i kriza na području crkvenog odnosa prema medijima, koji su istodobno bitno vezani uz suvremene društvene odnose.
“Crkva se boji toga da bude krivo tumačena”, rekao je u kraćem izlaganju dr. Đuro Hranić, urednik Vjesnika đakovačke biskupije. Iz straha da se njeno učenje ili predstavnici ne zlorabe u prizemne ili u dnevno-političke svrhe, Crkva u nas postaje “vrlo oprezna pa joj se dogodi da ne reagira kada bi doista trebala reagirati i da u sredstvima društvenog priopćivanja u kojima želi biti prisutna nije čuvarica transcedentnosti ljudske osobe”, rekao je dr. Hranić.
Sudionici su zatim otvoreno razgovarali o aktualnim pitanjima vezanima uz odnos Crkve i javnih glasila. “Boji li se Crkva medija, i što im ona može ponuditi?”, bilo je jedno od pitanja moderatora okruglog stola prof. Antona Šuljića, gl. urednika IKA-e, na koje je odgovorio mons. Košić potvrdivši kako naša Crkva ima stanoviti oprez pred medijima, koji je uzrokovan i 50-godišnjim iskustvom protivnih medija i tadašnjom isključenošću iz javnosti. Stoga se, nakon društveno-političkih promjena i ponovnog otvaranja javnosti, pri nekim napadima ponovno uključuje već naučeni mehanizam obrane. Ali, ističe biskup Košić, dolazi do postupnog sazrijevanja i takvih je situacija sve manje. “Otvorenost Crkve prema medijima zapravo je narav njezina poslanja – ono što posjeduje Crkva već po samoj naravi svoje misije želi priopćiti svijetu – te to i čini”, rekao je biskup Košić istaknuvši kako bi katolici trebali slijediti primjer Papine otvorenosti prema sredstvima komuniciranja, ali isto tako i paziti da predstavljanje Crkve u njima bude primjereno.
Na pitanje je li Crkva dovoljno samokritična odgovorio je o. Zvonimir Bono Šagi, rekavši kako prema njegovu mišljenju još uvijek nije, te da je to za sada njena najveća praktična slabost. “Crkva premalo uvažava sud o sebi koji dolazi izvana. Crkvu mora zanimati percepcija u društvu – kako je ljudi doživljavaju i primaju. Čak je Isusa zanimalo što govore ljudi, i učenici su morali referirati što misle i govore ljudi. Crkvu to mora zanimati, i zato mislim da je dobro što se u ovih nekoliko mjeseci čuju i određeni kritički glasovi o Crkvi o njezinom nastupu u javnosti i Crkva se ne bi trebala na to ljutiti niti to ne bi trebalo uzimati tragično nego bi trebalo tražiti način kako da one vrijednosti što ih je primila i što ih prima odozgo, od samoga Isusa, na dobar način iznese. I zato je njezina prisutnost, i to aktivna prisutnost, na području medija itekako važna. I to ne samo u crkvenim medijima i pomoću crkvenih medija, koji su utoliko specifični što se najprije moraju ispovijedati pred svojim Gospodinom Isusom da ono što ne primaju od tijela i krvi nego odozgo, da to navijeste drugima. Oni su utoliko specifični, ali moraju biti također i sposobni da se i u širim medijima – svjetovnim nose, da utjelovljuju Riječ. Jer Crkva je po svome bitnom značenju navjestiteljska, ona je poslana da govori, ona je medij”, istaknuo je među ostalim o. Zvonimir Bono Šagi.
Na tome, napominje o. Bono Šagi, trebaju raditi osobito laici. Čak i najnoviji dokument “Etika u sredstvima društvenog priopćavanja” upozorava na kanonske propise da svaki vjernik prema svome znanju, nadležnosti, ugledu i položaju ima ne samo pravo nego i dužnost izraziti vlastito mišljenje o pitanjima koja se tiču dobra Crkve.
S time u svezi bilo je i sljedeće pitanje: “Jesu li naši crkveni mediji odviše klerikalni?”, na koje je odgovarao Stjepan Lice. Njegovo je mišljenje da se medijski prostor unatrag deset godina nije bitno proširio te da je “razmrvljen”. Kad govorimo o medijima u Crkvi prije svega govorimo o tiskovnim medijima, a u ovih deset godina, smatra Lice, vrlo je malo osposobljenih laika koji su se u te medije sustavno uključili – u smislu da od toga rada mogu zarađivati za život, te tako većina onih koji sudjeluju u tim medijima rade to kao jedan od dodatnih poslova:
O ženama, posebice laikinjama, u katoličkom novinarstvu – predsjednica Hrvatskoga društva katoličkih novinara Suzana Vrhovski rekla je kako žene, kao i u ostalim područjima novinarstva zauzimaju i stvaraju si sve više i više mjesta. Oba hrvatska katolička mjesečnika za mlade imaju glavne urednice, a na čelu Međunarodne udruge katoličkoga tiska (UCIP) iz Ženeve također je novinarka Theresa Ee-Chooi.
O tome koliko su uopće naši katolički mediji utjecajni i imaju li u široj javnosti onoliki utjecaj kakav bismo htjeli, govorio je Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa Koncila. On je istaknuo: “Svakako se dogodila velika promjena otkako je u našoj zemlji počeo proces demokratizacije. U doba kada su postojali samo službeni mediji i crkveni mediji bilo je dovoljno da Glas Koncila ima samo jedan tekst koji je nešto kritičan prema vlastima da bude razgrabljen u vrlo visokoj nakladi. Takvog utjecaja danas više nema. Živimo u pluralnom društvu i u tom društvu moramo prihvatiti tržišnu utakmicu, koju nam nije uvijek lako prihvatiti zbog nekih objektivnih hendikepa”. Katolički mediji, napomenuo je Miklenić, ne mogu pisati senzacionalistički, ne mogu obrađivati niti mnoge crkvene teme (kao što su razni fenomeni i privatne objave, koje bi ljudi tražili zbog senzacionalizma, ne zbog vjere, a mi ne želimo podilaziti ljudima). Taj prostor onda popunjavaju druga sredstva društvenog priopćivanja.
Na pitanje je li crkveno vodstvo previše zatvoreno ili nepovjerljivo prema medijima, odgovorio je ravnatelj Hrvatskoga katoličkog radija dr. fra Ilija Živković. S obzirom na iskustvo iz komunističkog režima, pa i na neka novija iskustva, naši su biskupi otvoreni prema medijima, ali su i vrlo oprezni, jer, ističe fra Ilija: “Najprije, njihov rječnik ne može biti senzacionalan rječnik. Oni govore kao pastiri, svaka njihova riječ ima težinu, i to je svakako jedan od otežavajućih elemenata za medijske ljude koji nisu hijerarhija, za medijske ljude u Crkvi”. Fra Ilija istaknuo je kako su naši biskupi mnogo otvoreniji nego li se može dobiti dojam i stalo im je do medija, dodajući kako na medijskom području Katolička crkva u Hrvatskoj nije mnogo ispod europske i sjevernoameričke razine. Pritom je naveo kako je u posljednjih godina u hrvatskoj Crkvi utemeljana Informativna katolička agencija “IKA-Zagreb”, uspostavljen Tiskovni ured koji je osobito radio na promociji hrvatske Katoličke crkve u svijetu, a utemeljen je i Hrvatski katolički radio.
Nakon niza otvorenih pitanja, kao i konstruktivne, a dijelom i polemičke diskusije koja je uslijedila, otvorena je i mogućnost za priređivanje novog okruglog stola, ponovno u organizaciji Odbora za sredstva društvenog priopćavanja pri HBK.