Zagreb, (IKA) – U povodu 30. obljetnice Duha Asiza, Povjerenstvo za ekumenizam i dijalog Zagrebačke nadbiskupije i Franjevački svjetovni red – Mjesno bratstvo Kaptol organizirali su u ponedjeljak, 24. listopada u dvorani Tribina grada Zagreba tribinu s temom „Životnost Duha Asiza”.
Tribini je između ostalih nazočila i skupina učenika Islamske gimnazije Dr. Ahmeda Smajlovića koji su za ovu prigodu pripremili i kraći filmski zapis sa svojim razmišljanjima o miru, te ovim uputili i svoj krik za mir u Siriji.
Moderator tribine Igor Kanižaj podsjetio je na povijesni međureligijski susret koji je u Asizu 27. listopada 1986. godine inicirao papa Ivan Pavao II. Od tada do danas, kao svoje poslanje i dio vlastitog identiteta inicijativu su prihvatile franjevačke zajednice. Ovo je naš poziv na dijalog, rekao je Kanižaj.
Prvi govornik, tajnik Vijeća za ekumenizam i dijalog HBK i pročelnik Katedre ekumenske teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izv. prof. dr. sc. Jure Zečević, OCD predstavio je pregled dosadašnjih aktivnosti na području međureligijskog dijaloga u Hrvatskoj. Nakon što je podsjetio na religijsku strukturu hrvatskoga društva prema popisu pučanstva iz 2011., u središte izlaganja stavio je susrete visokih predstavnika vjerskih zajednica u Hrvatskoj kao konkretan rezultat Duha Asiza.
Istaknuo je kako u tom vidu međureligijskog dijaloga sudjeluju predstavnici kršćanskih crkava, i to Katoličke Crkve, Srpske pravoslavne Crkve, Bugarske pravoslavne Crkve, Makedonske pravoslavne Crkve – Ohridske Arhiepiskopije, Evangeličke (luteranske) Crkve u RH, Reformirane kršćanske (kalvinske) Crkve u RH, Saveza baptističkih Crkava, Evanđeoske pentekostne Crkve u RH, te Jadranske unije Konferencije kršćanskih adventističkih Crkava. Također u međureligijskom dijalogu sudjeluju i predstavnici Islamske zajednice u Hrvatskoj, te Židovskih vjerskih zajednica, tj. Koordinacije židovskih vjerskih zajednica u RH i Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. Podsjetio je i na suradnju kršćanskih crkava u okviru Ekumenskog koordinacijskog odbora crkava u Hrvatskoj koji je osnovan 1997. Dr. Zečević je naglasio kako je održano devet susreta visokih predstavnika vjerskih zajednica u RH, od 2001. godine. Na tim susretima se usvaja ili zajednička izjava ili deklaracija o važnim društvenim i religijskim pitanjima koja su važna za hrvatsko društvo.
Zečević je rekao, kako je to sve započelo jer je gesta Ivana Pavla II. 1986. davala svima sigurnost, primjer, uzor da se na nacionalnoj razini može ono što je učinjeno u Asizu.
U nastavku je Zečević predstavio teme pojedinih susreta. Prvi susret, kako je spomenuto održan je 2001. godine 5. veljače, a domaćin je bila Katolička Crkva. Tema susreta bila je “Pravna situacija vjerskih zajednica u Hrvatskoj”. Drugi susret održan je 20. lipnja iste godine s temom “Oblici međusobne suradnje vjerskih zajednica u Hrvatskoj”, a domaćih je bila Islamska vjerska zajednica. Te godine je održan i treći susret, 13. studenoga s temom “Protiv ‘unošenja religijskih elemenata u zlodjela koja se čini'”, a domaćin susreta bila je Koordinacija židovskih vjerskih zajednica.
Savez baptističkih crkava bio je domaćin četvrtog susreta 17. srpnja 2003. godine, a obuhvatio je nekoliko tema “Omogućavanje jednoga neradnog dana radnicima”, “Protiv slanja vojnika u Irak i poziv ‘da se Hrvatska ne uvlači u sukobe'”, te zajednički stav u pogledu “Uvođenja joge u sustav obrazovanja u Hrvatskoj”. I peti susret održan 3. ožujka 2004. s domaćinstvom Katoličke Crkve imao je nekoliko tema “Odbačena svaka vrsta nasilja u ime religije”, “Ugovori vjerskih zajednica s Hrvatskom vladom” i “Zaštita svakog oblika ljudskog života i očuvanje nataliteta”.
Katolička Crkva bila je domaćih i šestog susreta održanog 16. lipnja 2010. godine s temom “Posvjedočiti našu blizinu i naše zajedništvo u ljudskoj i vjerničkoj dimenziji, te promicati kulturu međureligijskog dijaloga i suradnje”. Na sedmom susretu 28. veljače 2011. usvojena je zajednička izjava o obitelji, a domaćin je bila Islamska vjerska zajednica.
Židovska vjerska zajednica Bet Israel bila je domaćin osmog susreta 7. svibnja 2013. na kojem je tema bila “Zajedničke religijske vrijednosti u službi društvene pravednosti”. Posljednji susret održan je 12. studenoga 2013. godine s temom “Preventivni i kurativni aspekti očuvanja braka i obitelji u Hrvatskoj – Iskustva vjerskih zajednica”. Domaćin susreta bila je Katolička Crkva. Također je najavio novi susret u studenom ove godine.
Ukazujući na važnost tema, Zečević je rekao, kako visoki predstavnici ovakvim susretima žele ohrabriti svoje vjernike da grade suživot, da razgrađuju antagonizme i da svi odnosi, komunikacije među ljudima budu prožete konstruktivnim duhom. Jer, „svaki čovjek je pozvan pitati se, da li ja i moje postojanje olakšava život drugome, ili zbog mene drugome biva teže živjeti”.
Zamjenik predsjednika Mešihata Islamske zajednice u Hrvatskoj i ravnatelj Islamske gimnazije Dr. Ahmeda Smajlovića Mevludin ef. Arslani bio je drugi govornik na tribini.
On je izrazio radost, što se ovogodišnja 30. obljetnica poklapa s jednom drugom obljetnicom koju ove godine slave, ne samo muslimani Hrvatske, nego i cijela Hrvatska. Radi se o 100-toj obljetnici pravnog i institucionalnog priznanja islama u Republici Hrvatskoj od strane tadašnjega Sabora. Priznanje koje je islam izjednačio s drugim religijama i na taj način doprinijelo njegovoj integraciji u Hrvatskoj, što je omogućilo muslimanima da daju značajan doprinos i uživaju ugled u hrvatskome društvu.
Kroz ovih sto godina Islamska zajednica zalagala se za razbijanje međusobnih predrasuda jednih o drugima i stvaranje društva, pa ako hoćete i svijeta, po mjeri čovjeka u kojemu će se svi ljudi osjećati sigurno, živjeti kao braća i sestre. Ove su bile i poruke susreta u Asizu, koje moramo uvijek iznova oživjeti, jer samo mir i razumijevanje religija može nam donijeti napredak. Svjesni ove činjenice, predstavnici Islamske zajednice u Hrvatskoj od samog početka obilježavanja duha Asiza u Hrvatskoj vrlo su aktivno uključeni u ovaj zajednički projekt promicanja vrijednosti susreta u Asizu. Susreta koji nije imao za cilj izjednačavanje religija na istu razinu, još manje njihovo relativiziranje, nego samo njihovu jednakost u dijalogu. Kao i svaka inicijativa koja ima za cilj promicanje nečega što je dobro i od koristi društvu i zajednici, tako i ova naša inicijativa ima svojih pobornika, ali i protivnika. Zbog navedene činjenice, kao mirotvorci, unatoč osporavanjima, pogrešnim shvaćanjima i tumačenjima, ne smijemo dopustiti da se duh Asiza ugasi, jer na taj način otvaramo prostor onima koji smatraju da je to „gubljenje vremena”, a takvih ima i s jedne i s druge strane, rekao je Arslani.
Upozorio je, kako se ne smijemo „umoriti promicati dijalog i moliti za mir. Osobito danas kada se umjesto kulture dijaloga i mira, promiče kultura konflikta i nasilja. Ogromna je obveza nas predstavnika religija da u našim propovijedima i govorima, bili oni interne ili eksterne naravi, promičemo ljubav, mir i toleranciju među ljudima, jer smo svi Božja stvorenja. Ako smo kroz naša druženja i molitve uspjeli promijeniti samo jednu osobu, kada je riječ o važnosti međureligijskog dijaloga, učinili smo veliku stvar, za koju ćemo biti nagrađeni kod Boga. Ali zamislite da se nismo molili i družili te na taj način odaslali jasnu i nedvosmislenu poruku vjernicima i ljudima dobre volje, kako bi naše društvo, da ne kažem svijet, izgledao danas. A naša obveza i misija jeste da promičemo mir i ljubav među ljudima, bez obzira na njihovu vjersku, nacionalnu, rasnu ili klasnu odrednicu”, rekao je predstavnik Islamske zajednice.
Doc. dr. sc. Tomislav Kovač s Katedre fundamentalne teologije KBF-a je podsjetio na pozadinu i povod samoga susreta u Asizu. Naglasio je kako je susret bio na tragu otvorenosti koju je Katolička Crkva zauzela na Drugome vatikanskom koncilu, a kao poseban poticaj za pokretanje međureligijskog molitvenog susreta bila je Deklaracija o odnosima Crkve prema nekršćanskim religijama. Tu treba pribrojati i apostolska putovanja poslijekoncilskih papa u nekršćanske zemlje, osobito Ivana Pavla II. u Tursku (1979.), Maroko (1985.), te posjet sinagogi u Rimu (1986.).
Pojašnjavajući pak zašto je odabran sam grad Asiz, Kovač je naglasio, kako je to grad sv. Franje simbola mirotvorstva i čovjeka dijaloga. Također je odabran „neutralan” dan u tjednu ponedjeljak, a na susretu se okupilo više od 130 predstavnika i službenika velikih religijskih tradicija svijeta.
Govoreći o reakcijama i plodovima, rekao je, kako su odjeci bili uistinu veliki, kako među samim katolicima i kršćanima, tako i među vjernicima drugih religijskih tradicija, kao i među onima koji ne vjeruju, jer su u susretu vidjeli pozitivan doprinos religija za mir u svijetu. Dakako bilo je i kritika, posebno sa strane konzervativnih ili tradicionalnih katolika, tako i među evangeličkim protestantima iz straha da ne dođe do banaliziranja kršćanske vjere, te da se ne upadne neku vrstu relativizma, ili pak da se ne upadne u sinkretizam. No, unatoč kritikama sličan međureligijski susret ponovio se u Asizu još četiri puta. Povod susretu 1993. godine bila je molitva za mir zbog rata u bivšoj Jugoslaviji. 2002. povod je bila međunarodna napetost nakon atentata u New Yorku. Papa Benedikt XVI. sazvao je susret obilježavajući spomen na 25 godina od prvog susreta, a ove godine 20. rujna održan je susret s naglaskom na molitvu za mir na Bliskom Istoku, izbjeglice, za one koji pate radi globalnog siromaštva.
Kovač je ukazao i na teološke temelje međureligijske molitve u Duhu Asiza, među kojima valja istaknuti ono polazišno da svaki čovjek i svi narodi imaju svoj izvor, smisao i svoje konačno dovršenje u Bogu, te da je svaki čovjek stvoren na sliku Božju.
Naglasio je aktualnost međureligijske molitve za mir „u duhu Asiza”, jer vjernici imaju posebnu odgovornost prema svijetu i čovječanstvu. U tom je kontekstu zaključio kako je potrebno „Duh Asiza” promicati u društvu, školi i u vjerskim zajednicama kako bi se bolje upoznalo druge religijske tradicije, njihov nauk, duhovnost i vrijednosti, a tomu zasigurno doprinose i ovakvi događaji poput ove tribine.
Tribina je zaključena kraćim filmskim zapisom u kojemu o miru promišljaju učenici Srpske pravoslavne opće gimnazije Kantakuzina Katarina Branković iz Zagreba.