Zagreb, (IKA) – Predsjednik Papinskoga vijeća Pravda i mir kardinal Renato Raffaele Martino održao je predavanje “Bog je ljubav. Aktualnost i značenje enciklike Deus caritas est pape Benedikta XVI.” u ponedjeljak 24. travnja u Tribini grada Zagreba.

Kardinala Martina pozdravio je kardinal Josip Bozanić, a zaključnu riječ izrekao je dekan KBF-a dr. Zdenko Tomislav Tenšek. Moderator skupa je bio dr. Tonči Matulić, prodekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Enciklika “Bog je ljubav” nastupna je enciklika pape Benedikta XVI. Kardinal Martino kazao je kako Papa na samom početku enciklike ukazuje na činjenicu da je izričaj “Bog je ljubav” iz Prve Ivanove poslanice u središtu kršćanske vjere. Osim toga, u središtu kršćanstva nije neka etička norma, biti kršćanin nije rezultat neke etičke odluke, nego je u središtu kršćanstva jedan događaj i jedna Osoba, kazao je Martino.

U razmišljanju o tome koji je smjer teologije danas, Martino primjećuje kako teologija svojom racionalnošću mora progovoriti o istini koja je ljubav. U tom kontekstu Papa za Boga kaže da je On praizvor svih stvari, Logos, prvi princip: “Metafizičko načelo nadvilo se nad čovjeka i zavoljelo ga”, kazao je Martino. Ovakva istina, povezana s ljubavlju, nije apstraktna i potiče na djelovanje: “Ova poruka nas poziva na djelovanje na svim stranama svijeta. Osjetiti se ponesenima od istine znači osjetiti da smo voljeni. Tko je voljen, osjeća na konkretan način da jest i da biva”, primjećuje Martino.

Kardinal je predavanje ograničio na isticanje trostrukog osnovnog značenja komunikacijske funkcije Božje ljubavi: na stvaranje, na spasenje u osobi Isusa Krista i na dobroga Samaritanca. Božji stvoriteljski cilj prikazan je kao Božji “dezorijentirani čin”, prirodni plan već je na samom početku pun ljubavi i osjećaja prema čovjeku. Isus Krist postaje taj čovjek i tu nastaje veza između stvaranja i spasenja. Događa se sjedinjenje između Isusa i Crkve na hodu od povijesnog Isusa do prvotne zajednice. To je slika zaručnika i zaručnice, kao muškarca i žene. Ljubav na isključiv i vječan način, kakva je ona Krista prema Crkvi, događa se po apsolutnoj vjernosti Bogu. “Ne ljubi se ako se bezuvjetno ne daje samoga sebe. Tako se stvara vječna ljubav.

Stoga utjelovljenje nije samo dar, nego darivanje koje čini Isus Krist”, kazao je Martino. U slici dobroga Samaritanca kardinal primjećuje Božju ljubav koja nadilazi stari Izrael, koja nadilazi Crkvu. Samaritanac nije pitao koje je vjere, nacionalnosti ili rase unesrećeni, on je djelovao bez diskriminiranja. Ljubav Božja odlazi svakoj osobi, zahvaća svaku osobu bez izuzeća, to je ljubav za bližnjega. U tom kontekstu, Martino ističe kako obavljanje obreda i propisa ne čini vjeru ako iz osobe vjernika ne proizlazi djelotvorna ljubav.

Drugi dio enciklike odnosi se na konkretnu djelotvornu ljubav Crkve – karitas – i tu se nalaze središnje Papine misli o socijalnom nauku Crkve. Prema riječima kardinala Martina, enciklika prikazuje cijeli socijalni nauk Crkve. Papa progovara o povijesnom razvitku socijalnog nauka, koju je ulogu imala socijalna doktrina u povijesti, a podsjeća se i na važnost objavljenog kompendija socijalnog nauka Crkve. Socijalni nauk Crkve pronosi neka načela koja, kako ističe Martino, pridonose crkvenoj zajednici, poput isticanja temeljnog dostojanstva ljudske osobe, poštivanje ljudske osobe, bratstvo, promicanje borbe protiv siromaštva. Stoga je socijalni nauk Crkve, kako ga vidi Papa, neodjeljiv od ljubavi. Upravo se u socijalnom nauku Crkve otkriva specifičnost moralne teologije u odnosu na teologiju ljubavi. Tu nastaje poveznica između tih dviju teologija, Martinovo je mišljenje.

U takvom karitativnom djelovanju Crkve, Papa u enciklici poziva da se probude nove snage. Papa te snage vidi u vjernicima laicima koji su pozvani da sudjeluju u javnom životu, surađujući s ostalim vlastima. “Ljubav treba pokretati čitavu egzistenciju vjernika laika”, kazao je Martino, dodajući kako se to na socijalnom planu otkriva u znaku služenja, u obiteljskom životu, u kulturnom životu, političkom životu.
Vjerodostojnost socijalnog nauka Crkve nalazi se u svjedočenju vjere. Stoga Papa na kraju enciklike ukazuje na primjere nekih svetaca čija duhovnost izgrađuje svijet suobličen Isusu Kristu.

Na kraju susreta, citirajući sv. Augustina, dr. Tenšek je započeo svoje razmišljanje: “Kada bi sve Biblije svijeta nekom kataklizmom ili ikonoklastičkim bijesom bile uništene i kada bi ostao samo jedan primjerak, te kada bi i taj primjerak bio toliko oštećen da bi samo jedna stranica ostala čitava i ako bi ta stranica bila toliko zamrljana, da bi ostao samo jedan redak koji se dade čitati i ako bi taj redak bio iz Prve Ivanove poslanice gdje stoji napisano: Bog je ljubav, sva bi Biblija bila spašena, jer sve je tu sadržano”. Križ je mjesto gdje valja promišljati da je Bog ljubav, misao je koju Benedikt XVI. podcrtava u Enciklici, a o čemu je govorio dr. Tenšek. “Enciklika Bog je ljubav naznačuje nov način apologije kršćanske vjere, možda danas jedino moguć i učinkovit. Ne suprotstavlja nadnaravne vrednote naravnima, božansku ljubav naravnom, eros i agape, već pokazuje njihov iskonski sklad koji valja uvijek otkrivati i pozdravljati”, kazao je Tenšek.

Predavanje su organizirali Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Centar za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK.