Zagreb, (IKA) – U godini zatvaranja biskupijskog procesa sluge Božjega Josipa Stadlera te u povodu 165. obljetnice njegova rođenja i 90. obljetnice smrti, u Dvorani biskupa Srećka Badurine u Zagrebu u četvrtak 23. listopada održana je studijska večer u čast prvog vrhbosanskog nadbiskupa, utemeljitelja Družbe sestara služavki Malog Isusa, objavljeno je na portalu Glasa Koncila. Tom su prigodom o Stadleru govorili postulator kauze za proglašenje blaženim dr. Pavo Jurišić i dr. Agneza Szabo. Prikazujući Stadlera kao odabranog pastira po Srcu Dobrog Pastira, dr. Jurišić ga je opisao kao uzornog i marljivog bogoslova, duhovnog bisera među svojim vršnjacima, sjemenišnog odgojitelja i profesora koji je svoje učenike i studente više gledao očima duhovnika, nego učitelja te kao velikog graditelja koji nije gradio sebi spomenik. “Važnije mu je bilo ono drugo što svećenik ne bi smio propustiti, a to se odnosi na sav onaj rad koji mu je primaran: da bude pastir, učitelj i posvetitelj onima kojima je poslan. Pritom svećenik ne bi smio zaboraviti ni sebe ni svoj duhovni život”, rekao je Jurišić, ističući kako je Stadler znao da “građevine nisu naši nijemi spomenici koje gradimo za života pa ni isprika da ne činimo ono što bismo trebali činiti, posebno ondje gdje ljudi duhovno gladni i žedni čekaju da budu nahranjeni i napojeni. Oni su, kaže Stadler, svećenikov spomenik pred Bogom koji će se predstaviti kad se pojavimo pred njegovim licem i budemo polagali račun o primljenim talentima. Bio je, naime, uvjeren da je narod onakav kakvi su mu svećenici”. Stoga je nadbiskup Stadler poticao svećenike na molitvu te organizirao duhovne vježbe koje sam nikada nije propuštao. Prevodio je knjige o molitvi, meditaciji i askezi kako bi svećenicima učinio dostupnom duhovnu literaturu te se zalagao da u svakoj župnoj kući bude jedna mala teološka knjižnica. Na tom putu molitva mu je bila stalna pratiteljica; s njom je započinjao i završavao svaki rad. Bez molitve pred Bogom i Božjega blagoslova svaki nam je posao uzaludan, govorio je Stadler.
“Njegov životni put i pastirski rad zrače na sasvim osobit način da se s njim može identificirati mladež našega vremena, bilo da se radi o mladim angažiranim članovima župa ili pak onima koji se kao dragovoljci ističu u socijalnim i karitativnim angažmanima. Prvi vrhbosanski nadbiskup bio je svećenik i biskup po Božjem srcu, ures Crkve i pod više vidova zanimljiva, velika osobnost u našoj nacionalnoj i crkvenoj povijesti. Stadler je za vrijeme biskupske službe u Bosni svojom izvrsnom krjepošću, svojim brojnim talentima, svojim neumornim radom stvorio velika djela u uvjetima koji su mu u ondašnjim društvenim i političkim prilikama bili na raspolaganju”, zaključio je Jurišić.
O povijesnim i društvenim okolnostima u kojima je Stadler djelovao govorila je dr. Szabo. Vrijeme njegova djelovanja u Zagrebu, gdje je stigao 1869. iz Rima nakon svećeničkog ređenja i završenog studija, a u kojemu je ostao do početka 1882., razdoblje je Prvoga vatikanskog sabora, jačanja liberalne ideologije što se osobito potvrdilo u hrvatskom medijskom prostoru te stavovima prema odlukama sabora, zatim sekularizaciji školstva, jačanju industrijskog društva koje istovremeno prati sve dublje socijalne razlike, teškom položaju žene itd. U takvim uvjetima Stadler je mislio da bi za njega bilo bolje da uđe u Družbu Isusovu, no nadležni ordinarij koji ga je školovao nije mu dao potrebnu suglasnost. Ostao je u Zagrebu, ali je bio nezadovoljan tim okružjem, kao i katoličkim tiskom koji je bio nezainteresiran za življu katoličku promociju. Stadler je stoga osnovao Glasnik sv. Josipa, koji je od početka sam besplatno uređivao, a njegove sadržaje namijenio kršćanskom obrazovanju širokih slojeva pučanstva. Surađivao je i u stručnom časopisu “Hrvatski učitelj” koji je nastojao promicati katolički odgoj djece i mladih nasuprot sve agresivnijem prodiranju liberalnih pedagoških ideja u državne škole, rekla je dr. Szabo.
Godine 1881., neposredno prije imenovanja vrhbosanskim nadbiskupom, u zagrebačkom Katoličkom listu objavio je glasovite članke o položaju koji bi katolici trebali zauzeti prema idejama liberalizma. Iznoseći kršćanska stajališta, bio je uvjeren da kršćanin treba u sredini u kojoj jest prije svega svojim ponašanjem i svakidašnjim radom prožimati cjelokupni javni život, politiku i kulturu, znanost i prosvjetu, pravne norme, obiteljski i socijalni život u pogledu svega što se tiče čovjekova dostojanstva, ljudskih prava, slobode i demokracije. Obnovio je i preporodio Bosnu, a promatrajući teške socijalne probleme mladih, starijih osoba i siromašnih 24. listopada 1890. utemeljio je Družbu sestara služavki Malog Isusa. “Povijesna vrela svjedoče da je ustrajno tražio dobro drugih, a ne svoje. Bio je čovjek koji je unatoč nepovoljnim povijesno-društvenim okolnostima znao pronaći načina kako služiti općem dobru, ali i pojedinačnim potrebama ljudi koje je susretao ne pitajući za razlike, već gledajući na potrebe onih koji su se našli pred njim”, završila je svoje izlaganje dr. Szabo. Večer je završila svečanim euharistijskim slavljem koje je u župnoj crkvi Sv. Franje Ksaverskog predvodio apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj nadbiskup Mario Roberto Cassari. Pozivajući na nasljedovanje tog sluge Božjega, nuncij je rekao kako je zalaganjem za najsiromašnije i najslabije pokazao milosrdnu Božju ljubav na djelu te potaknuo da “po primjeru nadbiskupa Stadlera, koji se nikad nije štedio kada je bila u pitanju ljubav prema mističnom Tijelu Kristovu i dušama, nastojimo i mi svi biti osobe praštanja i pomirenja”.