Zagreb, (IKA) – Prva u nizu tribina “Vesperae sapientiae Christianae” – Večeri kršćanske mudrosti, koja želi ući u dijalog s današnjom kulturom, u organizaciji zagrebačke župe sv. Blaža održana je na Veliki ponedjeljak, 14. travnja, u kapeli Sv. Roka na Rokovu perivoju pod nazivom “Otkrivati istinsku nuždu i razdarivati se”. U središtu intelektualnog promišljanja bio je veliki filozof 20. stoljeća Martin Heidegger i njegova nedavno objavljena prva tri sveska “Crnih bilježnica” (Scwarze Hefte) u kojima kritizira postojeće moderno društvo, ali i kršćanstvo. O toj velikoj vijesti u europskoj kulturi profesor dogmatske teologije dr. Ivica Raguž s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu premijerno je u Hrvatskoj s teološkog gledišta dao pregled tisuću stranica njemačkog štiva.
Među područjima koje Heidegger posebno obrađuje i kritizira jest situacijska filozofija; kritika egzistencijalne filozofije i svake antropologije; kulture interesa koja podsjeća na američki mentalitet. U bilježnicama se u više navrata ističe kako se čovjek ponajprije mora odreći svojega vlastitoga mentaliteta radstva i doživljaja, dojma da se sve vrti oko čovjeka i da je on u središtu promišljanja. Zato je teolog Raguž parafrazirao Heideggerovu misao da upravo filozofija ima ulogu pomicanja čovjeka u sredinu bitka, pomicanja samoga sebe od luđačkih pretjerivanja oko osjećaja, doživljaja, radstva, svega onoga što se protivi čovjekovoj otvorenosti bitku kao takvom.
Govoreći o vremenu u kojem živimo, a koje se odlikuje nesposobnosti mišljenja i podređenosti koristi i profitu na prvoj zagrebačkoj Večeri kršćanske mudrosti moglo se čuti kako su današnja hrvatska sveučilišta mjesta za uhljebljenje i iskazivanje društvene moći. Da je sveučilište na izdisaju primijetio je Heidegger još prije pedesetak godina, a Raguž napominje da se “sveučilište lišeno znanja, iscrpilo projektima i isplaniranosti istraživanja te razvija planiranu znanosti, a prestaje se baviti znanjem zbog znanja, onkraj svakog interesa”. Zato su se prirodne znanosti pretvorile u tehnicizam, a humane su znanosti puki instrumenti političkoga svjetonazora.
Često spominjan pojam očovječenja spominjao se u kontekstu antihumanizma, ali Heideggerov je nauk problematičan i manjkav jer se u središte stavlja bezlični neljudski bitak, ljudsko je nadiđeno po cijenu poništenja ljudskoga, ljudsko je spašeno od ljudskoga. Taj je bitak bezličan, nije ljubav, pa je na neki način totalitaran i ravnodušan spram ljudskoga, smatra Raguž, ali poziva da se živi anihumanizam na kršćanski način, što podrazumijeva napuštanje očovječenja i ponovni govor o pobožanstvenju.
Zanimljiv je i filozofski pogled na modernu umjetnost, pod čiju se “kapu” danas stavljaju različiti ostvaraji: “Prije je umjetnost bila svezana poput psa u dvorištu, ali koji je mogao trčati u svim smjerovima. Zašto se ta vezanost ne bi trebala shvaćati slobodom, jer ona više koristi nego nevezanost koja lancem nezavezanog pitomog psa pušta i tjera u očaj i beskorisno tumaranje”, prenio je predavač Raguž misli Martina Heideggera. Njemu se predbacivalo da je antisemit, ali u prva tri sveska, prema riječima dogmatskog teologa Raguža, nije moguće naći nikakvu mržnju prema Židovima, već se može iščitati uobičajena kritika židovstva da ima težnju zaustaviti se na zemaljskom kao krajnjoj kategoriji.