Zahvala za dar euharistije i svećeničkog reda

“Ja od Gospodina primih što vama predadoh: Gospodin Isus one noći kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši razlomi i reče: Ovo je tijelo moje – za vas. Ovo činite meni na spomen!” (1 Kor 11, 23-24).

Braćo i sestre u Kristu,

Slavimo Uskrs u Godini euharistije. Uskrs je središnji događaj povijesti spasenja i liturgijski vrhunac svetog Trodnevlja koje počinje na Veliki četvrtak u dvorani Posljednje večere. Tada je, naime, Isus ustanovio euharistiju i svećenički red. Htio bih, stoga, u ozračju uskrsnih blagdana razmišljati o povezanosti ovih dvaju sakramenata, euharistije i svećeništva, te zahvaliti Bogu na tom velikom daru.

1. Isus po euharistiji među nama

Euharistija je čudo posvemašnje Božje nazočnosti. Isus je po euharistiji među nama. Onaj isti Isus koji se rodio u Betlehemu, živio u Nazaretu i umro u Jeruzalemu. On, koji je prošao zemljom čineći dobro, nastavlja i danas po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grješnike i praštati grijehe. On je među nama. Gleda nas i sluša onim dobrim srcem koje izgara za ljude. Ruke su mu pune nebeskih darova i milosti. Spreman je svakoga prosvijetliti, ojačati, utješiti, blagosloviti i posvetiti. Njegova je milina “biti sa sinovima ljudskim”, koje trajno poziva neka ostanu u njegovoj ljubavi (usp. Iv 15, 9). Nazočan je u crkvama i kapelama, a vječno svjetlo to označava. Stoga mu hrle svi koji ga vole i kojima je potreban, kako bi mu iznijeli svoje brige i radosti, tegobe i probleme, te preporučili sebe i svoje, Crkvu i domovinu, grješnike i patnike, svećenike, učenike, pomorce i težake. Ali, i zahvalili za brojne udijeljene milosti i darove.

Euharistijski Krist središte je kršćanske vjere i kršćanskog života. On je jedini posrednik između Boga i ljudi. Isus nije neka sveta relikvija koju se časti i cjeliva, nego naša hrana i naša popudbina. Živi Bog među nama. Mesija i Spasitelj čudesno nazočan u euharistiji. Tijelom nas svojim liječi i hrani za život vječni. “Tko jede od ovoga kruha, živjet će zauvijek” (Iv 6, 51). Kad je prvi put pričestio svoje apostole na Posljednjoj večeri izgovorio je riječi: “Uzmite i jedite, ovo je moje tijelo. Uzmite i pijte ovo je krv moja novoga zavjeta koja se za vas prolijeva”. I od toga svetog trenutka obnavlja se pod svakom misom na nekrvan način milost križa i otkupljenja. Teče i struji novi Božji život što nam ga je Krist zaslužio svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

“O sveta tajno na kojoj se Krist blaguje”. Euharistija je tajna nad tajnama. Božja stvarna nazočnost pod prilikama kruha i vina. Ljudskim umom ne razumijemo što se tu zbiva. “Ne shvaćamo, ne gledamo, al#! po jakoj vjeri znamo što van reda biva tu”. I zahvalno pristupamo Gospodnjem stolu, jer Spasitelj je na oltaru, “žrtveno” i uvijek živo “Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29). Stoga, svake nedjelje žurimo ususret uskrsnulom Kristu da se nahranimo tijelom njegovim. A po nedjeljnom liturgijskom slavlju otvaraju nam se rajska vrata još dok smo na putu. Misna je pretvorba predokus Božjeg Kraljevstva i navještaj njegova konačnog dolaska. Stoga pod misom molimo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Isuse, nahrani i blagoslovi mene i moju obitelj, moje mjesto i moj narod. Neka tvojim dolaskom bude sve blagoslovljeno. Maranatha! Dođi, Gospodine Isuse!

2. Nema euharistije bez svećenika

Isus, međutim, nije došao biti Spasiteljem svijeta samo u jednom vremenskom razdoblju ljudske povijesti. On je htio ostati trajno, do konca svijeta. I zato kad je došao čas da s ovoga svijeta pođe k Ocu (usp. Iv 13, 1), slavio je s apostolima pashalnu večeru: “Svom sam dušom čeznuo ovu Pashu blagovati s vama prije svoje muke. Jer kažem vam neću je više blagovati dok se ona ne završi u kraljevstvu Božjem” (Lk 22, 7 – 20). Euharistija i svećenički red ustanovljeni su upravo te svete večeri. I oni su sudbinski povezani. Nema svećenika bez euharistije, kao što nema euharistije bez svećenika. Svećeničko je zvanje u biti euharistijsko. Svećenik priprema euharistijski stol da ljudi blaguju Tijelo Kristovo. Sam se stavlja na raspolaganje Bogu da preko njega i njegove službe preobražava svijet i vjernike. I dok predvodi euharistijsko slavlje, zbiva se čudesna preobrazba čovjeka, povijesti i svemira. To je božanska pretvorba koja nadilazi vremena i prostore.

Stoga, svećenici ovih dana posebice zahvaljuju Bogu što ih je “izabrao prije postanka svijeta” i u “ljubavi predodredio za sebe dobrohotnošću svoje volje” (Ef 1, 3 – 5). Budući je po svetom redu svećenik ovlašten djelovati “u ime Krista”, Glave i Pastira Crkve, njegov je poziv “otajstvo i dar” služenja Božjem narodu. A povijest svećeničkog zvanja povijest je “razgovora” između Boga i čovjeka, između Božjeg poticaja, poziva i ljudske slobode i odaziva; između Boga koji s ljubavlju i pozorno “nagovara” i čovjeka koji u slobodi i ljubavi “odgovara”. Snagom ovlasti koju je primio od Gospodina, svećenik uprisutnjuje Krista među vjernicima, a sebe suobličuje Kristu. I živi od mise i za misu. Svim svojim bićem, zauvijek i neizbrisivo, označen je kao službenik Isusa i Crkve; Božji misnik. Činom ređenja on dobiva neizbrisivi biljeg, a sveti red mu podjeljuje sakramentalnu milost koja ga čini dionikom Isusove spasiteljske službe. “Raspiruj milosni dar Božji koji je u tebi” piše apostol Pavao svome učeniku Timoteju i potiče ga neka “ne zanemari taj milosni dar”, nego ustraje u tome, jer “vršeći to spasit će i sebe i one koji ga slušaju” (1 Tim 4, 16).

A kako bi se bogoslužje mogla redovito zbivati, potrebni su služitelji svetih otajstava. Potrebni su svećenici, misnici koji će dijeliti svete tajne i odgajati narod Božji. Već je u Starom zavjetu prorok Jeremija zabilježio Jahvino obećanje: “Dat ću vam pastire po srcu svome” (Jr 3, 15). Crkva i danas živi od tog obećanja. Ona je svjesna kako je zvanje Božji dar i govor, koji zahtijeva velikodušan milosni odgovor. Stoga se Crkva ne umara pozivati vjernike neka mole i rade kako bi bilo dostatno svećeničkih zvanja. Ona poziva roditelje, a napose majke, neka s radošću surađuju s poticajima Duha Božjega i neka budu velikodušne u darivanju svoje djece kad ih Gospodin pozove u svoju službu. Crkva se obraća i onima, koje je Gospodin pozvao u svoj vinograd, i potiče ih neka danomice “prikazuju vlastiti život za rast vjere, ufanja i ljubavi u radosnom nastojanju oko vjernosti Gospodinu”

Stoga, u Godini euharistije, a o svetkovini uskrsnuća Isusova, mislimo i zahvaljujemo uskrsnulom Kristu za dar euharistije i svećeničkog reda. I žarko molimo neka nikada ne presuši izvor tog otajstva bezgranične ljubavi! U Kristu uskrsnulom, koji je “isti jučer, danas i sutra”, svima srdačan pozdrav u Gospodinu. Svećenicima, redovnicama, redovnicima i cijelom puku Božjem u dubrovačkoj biskupiji želim sretne uskrsne blagdane uz obilje uskrsne milosti i Božjeg blagoslova,

+ Želimir Puljić
biskup

Dubrovnik, 18. ožujka 2005.