(Čitanja: Job 19, 1. 23-27; Ps … Iv 6, 51-58)

1. Što je to što danas spominjemo ovim slavljem i ovom liturgijom? Na što nas svake godine podsjeća 18. studenoga? Što se tako važno zbilo toga dana prije 24 godine da to, evo, trajno obilježavamo? Bio je to tužan dan stradanja kada je okupatorska vojska (JNA) razorila jedan grad i jedno selo: Vukovar i Škabrnju. A ta dva mjesta, na dva različita kraja Lijepe Naše, utjelovljuju u sebi zvukove njezine himne: Teci Savo, Dravo teci; sinje more svijetu reci da svoj narod Hrvat ljubi! Okupator je mislio ugasiti neutaživu čežnju ljudi za slobodom. A ta čežnja nakon pada Berlinskoga zida -toga vidljivoga sramotnoga znaka moći ateističke i komunističke ideologije- još više je rasla i bujala u srcima ovoga puka. Bila je nošena onim Gundulićevim snom ‘o lijepoj, dragoj i slatkoj slobodi, koju nam višnji Bog je do’. I širila se velikom brzinom od juga do sjevera, i od istoka do zapada, pa je ništa nije moglo zaustaviti. Čak ni strašna stradanja grada Vukovara i sela Škabrnje.

Dapače, svemu tomu usprkos mi s Jobom ponavljamo kako “vjerujemo i znamo da naš Izbavitelj živi” (Job 19, 25). I sa psalmistom kličemo i “pjevamo Gospodinu pjesmu novu, jer “svi krajevi Lijepe Naše vidješe spasenje Boga našega”. Stoga, raduj se zemljo Hrvatska, Bog tvoj hita da te spasi. Jobovom, dakle, vjerom i nadom obraćamo se danas Ocu nebeskom i molimo neka se sjeti svih onih koji su prije 24 godine stradali. Danas ih se spominjemo onako kako su bili imenovani na krštenju i upisani u dlanove Božje ruke. Neka im Uskrsnuli otvori rajska vrata, oslobodi ih od svih spona i pribroji zboru svojih izabranih i svetih.

2. Lijepo je što ovih dana ljudi hrle u Škabrnju i Vukovar kako bi se prisjetili onih događaja, pa iznova doživjeli i osjetili duh zajedništva, ponosa i zahvalnosti koji su nam uvijek prijeko potrebni. Zato u ovom Gradu ponosa i patnje s osobitim poštovanjem pozdravljam najprije vas roditelje, djecu, obitelji i rodbinu poginulih branitelja i sve braniteljske udruge. Pozdravljam najviše dužnosnike Republike Hrvatske; predsjednicu RH, gospođu Kolindu Grabar-Kitarović, predstavnike svih parlamentarnih stranaka, hrvatske vojske, mornarice i policije, županija i gradova, kao i stanovnike ovog ponosnog grada na čelu s gradonačelnikom gospodinom Penavom. Bratski pozdrav upućujem nadbiskupu Đuri Hraniću i zahvaljujem na pozivu predovoditi ovo sveto misno slavlje. Drago mi je što je s nama u koncelebraciji i biskup srijemski Đuro Gašparović i nadbiskup u miru Marin Srakić. Pozdravljam provincijala fra Iliju Vrdoljaka, časnu braću svećenike i redovnike, sestre redovnice, te sve nazočne hodočasnike, kao i sve vas, braćo i sestre u Kristu koji nas preko obavijesnih sredstava, radija i televizije, pratite u Domovini i diljem svijeta.

Uz zvukove zvona, te duhovne i domoljubne pjesme, koje smo jutros slušali, naviru sjećanja s Mitnice, Sajmišta Trpinjske ceste i Vukovarske bolnice, Borova naselja i drugih okolnih mjesta ovog dijela Lijepe Naše. A pred očima iskrsavaju heroji: Blago Zadro, Alfred Hill-Atila, Marin Vidić-Bili, Ivan Anđelić-Doktor, Juraj Njavro, Nikola Papac, Jean Mischel Nicollier kao i svi branitelji i zapovjednici, ranjeni i poginuli, zatočeni i nestali čija su imena upisana u srca naša i uklesana u temelje Hrvatske države. Prisjećamo se danas i one kolone iscrpljenih građana koji, prepušteni pobješnjelim okupatorima moradoše napustiti svoj voljeni grad. A onda užas masakra u bolnici i na Ovčari, te križni put kojim smo i mi jutros prošli do ovog Memorijalnog groblja. I sve to pred očima moćnika Europe i svijeta koji su, nažalost, dobrim dijelom šutjeli i gledali strašno krvoproliće.

3. Imali bismo, dakle, dovoljno razloga srditi se i prigovarati onima koji su razarali i uništavali, ljude i kulturu ovoga grada; kao i ljutiti se na odgovorne iz Međunarodne zajednice što su dopustili agresiju na RH, te mjesecima nijemo promatrali stradanja ljudi i razaranje sela i gradova. No, mi se nismo sabrali na ovu svečanost zbog njih, nego zbog onih koji su ovaj grad i zemlju Hrvatsku voljeli, čuvali i branili. S istom ljubavlju i mi smo stigli iz svih dijelova Hrvatske pokloniti se žrtvi Vukovara koja je postala zalogom naše slobode. Stoga, u okružju memorije koja ovdje zrači ljudskom i kršćanskom duhovnošću, a u duhu preporuke velikoga i svetoga Ivana Pavla II., želimo danas očistiti svoje pamćenje od svih loših primisli i osjećaja, te zahvalna srca i raspjevane duše moliti i pjevati: “Velika nam djela učini Svesilni. Opet smo radosni”. I kao što smo u onim teškim danima razaranja ovog bisera grada tijekom listopada i studenog 1991. bili s vama i divili se junačkom otporu hrabrih branitelja, tako smo danas puni pijeteta došli zajedno moliti se Bogu i zahvaljivati za dar slobode koju nam Višnji Bog je darovao po žrtvi i stradanju vaših očeva, sinova i muževa.

Kad god razmišljam o hrabrosti stanovnika ovog grada, u ušima mi zazvone riječi mog dragog rođaka Nikole koji me uspio nazvati jedne večeri i reći kako on “ne napušta svoj voljeni Vukovar”. Jednog dana, međutim, dok je obilazio svoju staricu majku, snajper ga je pogodio i usmrtio. A njegovu sestru Stanu s mužem, četnici su odveli u nepoznato pa im se do danas ne zna ni za mjesto stradanja. Stoga sam ti zahvalan, dragi nadbiskupe Đuro, što si me pozvao predvoditi ovo euharistijsko slavlje, kako bih s tisućama ranjenih obitelji ovoga grada i susjednih naselja mogao podijeliti osobnu bol zbog stradanja rodbine i prijatelja. Premda mi se srce steže zbog spomenutih stradanja, s vjerom i nadom upirem pogled u Uskrsnuloga, pa ponavljam Jobove riječi iz prvog čitanja: “Ja znadem dobro, moj Izbavitelj živi”. Takvom vjerom odolijevali su Vukovarci svim nevoljama koje su ih zadesile, pa su nam i danas uzor i putokaz.

4. Naš jutrošnji mimohod označen je smjerokazima koji nam jamče da smo “na pravom putu”. Krenuli smo od ulice Điva Gundulića koji je sanjao o slobodi onim divnim stihovima koje rado citiramo i o njima razmišljamo: “O lijepa, o draga, o slatka slobodo”. Hod smo nastavili dalje ulicama naših narodnih velikana koji su za tu slobodu trpjeli i ginuli, poput Frankopana, Jelačića, Radića i Stepinca. I, evo, stigli smo do Memorijalnog groblja najnovijih žrtava iz Domovinskog rata. Polaganje vjenaca i ruža u čast naših branitelja po rukama najviših nositelja vlasti Republike Hrvatske, Oružanih snaga i Ravnateljstva policije, kao i drugih uvaženih institucija ove države pokazuje odlučnost graditi budućnost naše Domovine na temeljima zajedništva koje su nam u zavjetni miraz ostavili heroji Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i drugih gradova i sela diljem Lijepe Naše.

Ovim liturgijskim slavljem želimo zaustaviti se u sabranosti i molitvi, pa sve želje, nakane i planove Bogu preporučiti. A na sve žrtve i stradanja želimo pogledati iz drugog kuta; iz perspektive vječnosti koja svoje jedino osmišljenje nalazi u Kristovoj Kalvarijskoj žrtvi kojom završavamo ovu prijepodnevnu svečanost. Naš dolazak na ovu svečanost pokazuje onu drugu stranu koja nas upućuje prema vječnosti. Zato naša lica nisu tužna jer vjerujemo kako naši dragi i mili nisu nestali, nego samo promijenili način života. Nisu više u prostoru i vremenu s nama, nego u vječnosti kod Boga. Zahvalni za tu veliku milost vjere kojom ćemo “kad se probudimo i mi Boga gledati”, učvršćujmo jedni druge u spoznaji da smo ovdje prolaznici i putnici; pa s Augustinom ponavljajmo: “Za sebe si nas stvorio, o Bože, i nemirno je srce naše dok u Tebi ne otpočine”.

5. Euharistija koju slavimo kao spomen Posljednje večere, navještaj je onoga što se ima dogoditi. Ona je eshatološka anticipacija novog neba i nove zemlje, “lijek besmrtnosti” i predujam uskrsnuća. Po njoj se događa preobrazba ne samo ljudi, nego i drugih stvorenja koja “sa svom žudnjom iščekuju objavljivanje sinova Božjih”. A u tom vremenu, do njegovoga drugoga dolaska, Crkva prinosi preslavnom Božjem veličanstvu “sveti kruh života i kalež vječnog spasenja”. Tako Onaj koji je prošao zemljom čineći dobro, nastavlja i danas po euharistiji liječiti bolesne, hraniti gladne, tješiti žalosne, obraćati grešnike i praštati naše grijehe. I spreman je svakog trenutka da nas prosvijetli, ojača, blagoslovi, posveti, utješi i pomogne. Zato mu hrli svatko tko ga voli i treba. Da mu se izjada i iznese svoje tegobe i probleme. Da dobije njegov blagoslov. Da mu preporuči sebe i svoje. Crkvu i domovinu. Grješnike i patnike. Pomorce i đake, putnike i težake. Ali, i da zahvali za udijeljene milosti i darove. Ovaj euharistijski skup izraz je naše zajedničke vjere da je Spasitelj na oltaru “žrtveno, ali uvijek živo Janje Božje koje oduzima grijehe svijeta” (Iv 1, 29), “živi kruh koji život daje”.

Stoga mu u ovoj svečanoj prigodi svi skupa kličemo: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo. Tvoje uskrsnuće slavimo. Tvoj slavni dolazak iščekujemo! Dođi Gospodine Isuse! Dođi u srca tvojih vjernika koji ti se klanjaju i tvojim tijelom hrane. Dođi u domove naših obitelji i donesi ljubav i mir. Dođi u naša sela i gradove i probudi radost i nadu. I pomozi nam da postanemo sve više Tebi slični kako bismo hodili Lijepom našom i činili samo dobro. Budući da nam duša čezne za dvorima Tvojim, s onom dvojicom učenika iz Emausa i mi te ljubazno molimo dođi i ostani s nama jer zamalo će večer i dana je na izmaku! Dođi Gospodine Isuse. Amen.

† Želimir Puljić, nadbiskup
Vukovar, 18. studenoga 2015.