Zahvalnost nije tek riječ

“Veliča duša moja Gospodina i klikče duh moj. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. (Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne).” Tako je Gospa izrazila svoju veličanstvenu zahvalnost kad je postala svjesna, kad je doživjela i povjerovala kakva joj je velika djela učinio Bog, svesilni, Svevišnji. U tom čudesnom svjetlu vjere prepoznala je da nije sve ono veliko i lijepo i sveto u teškoj i mučnoj, ali slavnoj povijesti njezina Izraelskog naroda, od koljena do koljena, da nije sve ono što je ona iz te povijesti naslijedila, i da nije sve ono što se njoj dogodilo, prvenstveno zasluga moćnih i časnih i velikih ljudi, kakvih je bilo mnogo i bili su hvaljeni, poštivani i slavljeni. Prepoznala je da to nije prvenstveno djelo “ljudske mišice”, umnosti, spretnosti ili vrlina, čime je također obilovala povijest njezina naroda Izraela, pa su na to bili silno ponosni, nego da je prije i iznad svega to djelo Božje i taj Božji dar ono temeljno i prvo, i ono čvrsto i neprolazno, nerazorivo i nepobjedivo u njezinu narodu, u njegovoj povijesti, kao i u njezinom životu. Zato je Bogu bila zahvalna. Iz te zahvalnosti Bogu izrastao je cijeli njezin život, taj najveći lik čovječanstva, “zvijezda mora”, Gospa, koju hrvatski narod drži svojom majkom i odvjetnicom, podižući joj crkve i oltare, od Knina do Aljmaša, od Sinja do Bistrice.
Iz takve zahvalnosti Bogu Stvoritelju, Sinu Otkupitelju i Duhu Svetom Životvorcu Obnovitelju, rodila se cijela jedna uljudba – kultura duha i sveukupnog življenja, kršćanska kultura, katolička kultura, kojoj po svojim najdubljim korijenima, Bogu hvala, pripada i naš hrvatski narod (od stoljeća sedmog, od dolaska u ovu domovinu). Najveći čin Crkve Kristove što ga upravo sada činimo njemu na spomen: Sveta Misa-liturgija, je, zapravo, čin najveće zahvalnosti Bogu Ocu po Isusu Kristu.
Zahvalnost, dakle, nije tek riječ. Pogotovo ne prazna riječ, kako počesto na žalost biva. Zahvalnost, još više, nije tek nekakav “hvala” što se olako izgovara ili ispisuje, pa i na karticama računa iz naplatne kase. Još više, hvala nije bezvrijedno, prazno i licemjerno hvaljenje, često radi dodvoravanja, ili pak samohvalno isticanje svojih zasluga, moći, umijeća. Zahvalnost, zahvalnost Bogu je krepost, vrlina što zadire duboko u narav ljudsku, u biće, u život, pa postaje životni stav i stil koji osmišljava, usmjerava, pokreće, i obvezuje, pa postaje uljudba – kultura življenja i života. Tako nas uči Krist Isus, kršćanstvo i Crkva, kroz svu našu povijest, riskirajući često i prezir i odbacivanje i progon i mučeništvo od Svetoga Duje, preko Tavelića do Stepinca, što će, neka ga Bog poživi, potvrditi veliki i dragi nam Sveti Otac u svome drugom posjetu Hrvatskoj.
To nam je važno uočiti (i ponoviti, pa i naučiti) danas kad slavimo Dan domovinske zahvalnosti, da ne bismo ostali tek kod riječi, cvijeća ili ispraznog slavlja. Jer, “riječi lete”, cvijeće vene, zvona zamuknu. “Ljudska hvala voda je vrh pijeska”, napisa veliki Gundulić. Neka po nama danas domovina naša Hrvatska Bogu zahvaljuje, što je njegovim darom lijepa naša, lijepa i nama najljepša, planinama svojim i ravnicom, morem sinjim, žalima i uvalama i kamenom surim, rijekama, potocima i otocima, hrašćem što ga bura vije, i njivama zemlje što ih sunce grije da rode zlatom pšenice i kruha. Neka duša naše domovine našom dušom Bogu danas zahvaljuje što je još ljepša po najvećem daru ljubavi koju je On usadio u srca naša, da “svoj narod Hrvat ljubi”, za one što su njezin kamen i krš pretvarali u plodnu zemlju i vrtove, što su želi ljetinu, snoplje vezivali, zrnje u žrvnjima i mlincima mljeli, tijesto mijesili, kruh pekli i žuljavim rukama hranili i podizali djecu i na grudima majčinskim njedrili i odgajali ih na ognjištima na kojima nije nestajalo žerave ni žara, noću ni danju, zimi ni ljeti. Zahvaljuje danas domovina za sve one koji su Božjom ljubavlju užeženi bili za svoj narod, za domovinu, za državu slobodnu, neovisnu od volje i pohote ljudske, žive luči koje ne gase vjetrovi i sol, koju ne kvari vrijeme, i gradovi na gori kamenoj i čvrste, nepotopive “lađe Zvonimirove”, na pučinama i u olujama, od one prve do ove posljednje oluje Kninske, kojoj danas treću obljetnicu slavimo (sve do one posljednje, na koncu svjetova i vremena, u kojoj će Božja ljubav trijumfirati za vazda.)
Zahvaljuje danas domovina Bogu za sve one koji su je nesebičnom ljubavlju gradili, čuvali je, branili je, mačem ili puškom, knjigom ili pjesmom, za katedrom ili za kolijevkom, u rovu ili za oltarom, plugom ili mrežom, alatom, za strojem, ne pitajući koliko to košta, kolike će materijalne koristi od toga imati, kolike medalje povješati ili privilegije i prednosti pred drugima imati.
Od te Božje ljubavi u njima, ona je tu, živi, stasa, raste lijepa “dok mu mrtve grob sakrije, dok mu živo srce bije”.
Domovinska zahvalnost nije riječ ni parola, ona je trajni poziv što smo ga i danas svi čuli u prvom svetom čitanju: “Čuvaj se da ne zaboraviš Gospodina Boga svoga, zanemarujući njegove zakone. I, pošto se najedeš do sitosti, kad ti se krupna i sitna stoka namnoži, kada sve tvoje uznapreduje, nemoj da se uznese srce tvoje i da zaboraviš Gospodina Boga svoga, koji te je izveo iz zemlje i kuće ropstva, koji te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen, koji te je u pustinji hranio manom. Ne reci tada u svom srcu: svojom sam moći i snagom svojih ruku sebi namakao ovo bogatstvo. Sjeti se Gospodina Boga svoga. Ta on ti je dao snagu da stječeš bogatstvo, da ispuniš svoj Savez za koji se zakleo tvojim ocima.”
Dan domovinske zahvalnosti je životni stav, pitanje našeg kršćanskog identiteta, bitno najveći zalog našem zajedničkom domovinskom, duhovnom i materijalnom, i svakom zemaljskom i nebeskom blagoslovu, blagostanju i sreći.
Možemo li danas iskreno odlučiti, živjeti, činiti, pa onda reći: “Kad umrem, ostavit ću svoju domovinu makar malo boljom nego što je bila kad sam se rodio. Moj život bijaše barem kap krvi u venama moje Hrvatske, barem jedan otkucaj u kucanju njezina srca, suza u njenim vjeđama, osmjeh na njenim usnama, zahvala u njezinoj zahvali Bogu, žulj u njezinim trudima, živi list na njezinom stablu, dar u njezinoj darežljivosti, molitva u njezinoj molitvi.”? Bože, čuvaj Hrvatsku, tvoju, Gospinu, našu, brate i sestro, tvoju i moju! Bogu hvala. Amen.