Zajednička izjava pape Ivana Pavla II. i katolikosa Karekina I.

Privodeći kraju svoj susret za koji su duboko uvjereni da je bio od posebne važnosti za postojeće odnose Katoličke Crkve i Armenske Apostolske Crkve, Njegova Svetost Ivan Pavao II., rimski biskup i papa, i Njegova Svetost Karekin I., vrhovni patrijarh i katolikos svih Armenaca, ponizno zahvaljuju Gospodinu i Spasitelju Isusu Kristu koji im je omogućio da se susretnu u Njegovoj ljubavi kako bi zajedno molili, kako bi plodonosno razgovarali o svojoj zajedničkoj želji iznalaženja još jačeg jedinstva u Duhu Svetome, i kako bi razmijenili mišljenja o tome kako njihove Crkve mogu još djelotvornije svjedočiti Evanđelje u svijetu koji se približava novom tisućljeću u povijesti spasenja.
Papa Ivan Pavao II. i katolikos Karekin I. uviđaju duboko duhovno zajedništvo koje već ujedninjuje njih, biskupe, svećenstvo i vjernike njihovih Crkava. To je zajedništvo čiji su korijeni u zajedničkoj vjeri u sveto i životvorno Trojstvo, koje su naviještali apostoli i tumačili brojni crkveni oci i naučitelji te biskupi, svećenici i mnogi mučenici koji su ih slijedili. Raduje ih činjenica da su nedavni napreci u ekumenskim odnosima i teološkim raspravama provođenim u duhu kršćanske ljubavi i prijateljstva odagnala mnoga nerazumijevanja naslijeđena od razmirica i proturječja prošlosti. Takvi dijalozi i susreti pripremili su zdrave prilike zajedničkog razumijevanja i ponovna uspostavljanja dubljega duhovnog zajedništva utemeljenog na zajedničkoj vjeri u Sveto Trojstvo, vjeru koja im je dana kroz Isusovo Evanđelje i svetu tradiciju Crkve.
Posebno pozdravljaju veliki napredak koji su njihove Crkve postigle u zajedničkoj potrazi za jedinstvom u Kristu, Riječju koju je Bog učinio Tijelom. Savršen Bog u svom božanstvu, savršen čovjek u svojoj čovječnosti, njegovo božanstvo sjedinjeno je s njegovom čovječnošću u osobi Sina Božjeg Jedinorođenoga, u jedinstvu koje je stvarno, savršeno, nepomiješano, nepromijenjeno, nepodijeljeno i neodvojivo.
Stvarnost zajedničke vjere u Isusa Krista i apostolsko nasljeđe svojedobno je bila prikrivana ili zanemarivana. Jezični, uljudbeni i politički čimbenici uvelike su pridonijeli teološkim razmimoilaženjima koja su našla svoj izričaj u terminologiji kojom su oblikovali svoju doktrinu. Njegova Svetost Ivan Pavao II. i Njegova Svetost Karekin I. izrazili su svoje odlučno uvjerenje da upravo zbog temelja zajedničke vjere u Boga i u Isusa Krista i u skladu s današnjom opredijeljenošću, proturječnosti i nesretne podijeljenosti koje su katkad uslijedile zbog različita načina izražavanja vjere, ne smiju više utjecati na život i svjedočanstvo Crkve danas. Ponizno pred Bogom izražavaju svoje žaljenje zbog tih proturječja i razmirica te svoju odlučnost da iz misli i sjećanja svojih Crkvi uklone gorčinu, uzajamna optuživanja pa čak i mržnju koju su ponekad u prošlosti izražavali jedni spram drugih, i koja čak i danas baca sjenu na istinski bratske i iskrene kršćanske odnose koji su se u posljednje vrijeme posebice razvili između poglavara i vjernika obiju Crkava.
Zajedništvo koje već postoji između dviju Crkava i nada za još većim zajedništvom kao i odanost nastojanjima da se ponovno uspostavi potpuno zajedništvo između njih trebaju postati poticajima za buduće susrete, češće i iscrpnije razgovore koji će dovesti do boljeg razumijevanja i ponovne uspostave zajedništva u njihovoj vjeri i službi.
Papa Ivan Pavao II. i katolikos Karekin I. daju svoj blagoslov i pastoralnu potporu budućem razvoju postojećih odnosa i očitovanju milosrdnog dijaloga između svećenstva i vjernika koji će uroditi novim plodovima u zajedničkom djelovanju na pastoralnome, katehetskom, društvenom i intelektualnom području.
Takav dijalog nužan je u sadašnjim vremenima suočavanja Crkava prilikom svjedočenja Evanđelja Isusa Krista s novim izazovima koji proizlaze iz brze promjene situacije u modernom svijetu zahvaćenom krajnjom sekularizacijom života i uljudbe. Ono zahtijeva prisniju suradnju, uzajamno povjerenje, i veću skrb za zajedničko djelovanje. Pretpostavlja i zahtijeva nesebičnu službu, koju karakterizira uzajamno poštivanje odanosti vjernika njihovim Crkvama i kršćanskim tradicijama.
Pozivaju svoje svećenstvo i laike da aktivnije i učinkovitije surađuju na svim poljima ?đakonata te da postanu službenici povjerenja, mira i pravde boreći se za istinsko priznanje ljudskih prava i potpuno podupirući sve one koji pate i koji su u duhovnoj i materijalnoj potrebi.
Ivan Pavao II. i Karekin I. izražavaju posebnu pastoralnu skrb za armenski narod, kako za one koji žive u svojoj povijesnoj domovini, gdje su sloboda i nezavisnost nedavno ponovno uspostavljene stvaranjem nove nezavisne države Armenije, tako i onih koji žive u Nagorno Karabahu, kojima je potreban stalni mir, te onih koji žive u dijaspori. Na udaru stalnih preokreta i nesreća, posebice u tijeku ovog stoljeća, ti su ljudi ostali vjerni svojoj apostolskoj vjeri, vjeri mučenika i ispovjedalaca, vjeri milijuna neznanih vjernika, kojima je Isus Krist, Sin Božji, i spasitelj svijeta, bio temelj nade i čiji ih je Duh Sveti vodio kroz stoljeća. Dok se približavaju 17. stoljeću službenog utemeljenja Crkve u Armeniji, upućujemo im posebni blagoslov Trojedinog Boga, za mir s pravdom i za obnovljenu odanost vjernom svjedočenju Gospodina Isusa Krista.
U Vatikanu, 13. prosinca 1996.