Zajedništvo vjerničke nade

U navještaju uskrsnog Evanđelja koje je napisao direktni svjedok tadašnjih događanja Ivan Apostol, zabilježena je rečenica koju je Marija iz Magdale uputila baš njemu i Apostolu Petru koja glasi: #!#!Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše#!#! (Iv 20, 2). Ne samo nad Isusovim praznim grobom, nego i ispred ispunjenih ljudskih grobova, mnogi stoje s pitanjem: #!#!Uzet je čovjek iz života i ne znamo gdje ga staviše#!#!. Neznanje o definitivnoj čovjekovoj sudbini je jednako veliko kao i nepoimanje njegovog smisla. Ono što nazivamo svjetonazorima, zapravo su duhovna uporišta, s kojih se sagledavaju vidici koji nadilaze obzorje smrti. I to što vidimo u praznome ili punom grobu jest ono što određuje sadržaj naše vjere.

Kršćanska vjera vidi i gleda u prazan grob, ali istovremeno i u ispunjeno nebo. Ona nije vjera poricanja ni materijalne ni životne vrijednosti, nego vjera u njihovu punu afirmaciju. Razdvajajući povijesno iskustvo svih ograničenja u vremenu i prostoru od duhovnog iskustva neograničene vječnosti i beskraja doživljava mogućnost susreta tako udaljenih kategorija unutar tajne života i unutar iskustva vjere. Kršćanstvo vjeruje u Isusa iz Nazareta kao u Jedinorođenoga Sina Božjega utjelovljenoga po Djevici Mariji, ali isto tako vjeruje i u istog Isusa kao uskrsloga Sina čovječjega koji je radi nas patio, bio pokopan i treći dan uskrsnuo iz mrtvih po volji Očevoj koji ga nam je i poslao.

Taj prolaz Božji kroz jednu ljudsku biografiju davno odživljenu nije ostao bez traga: Njegov trag je vjera ljudi koji čine zajednicu zvanu Crkva, Crkva koja se povijesno manifestira kao mnoge crkve. Ove godine sve one u isti dan proslavljaju uskrsnuće Kristovo i time po igri kalendarskih koincidencija istodobno dijele zajedništvo vjerničke nade koje ne počiva na univerzalnom iskustvu privremenosti, nego na specifičnoj spoznaji uskrsnog svojstva života. To nije plod ni teološke ni filozofske spekulacije, nego zaista vjerničkog doživljaja Isusa kao Sina Božjega po kome je i Djevica Marija postala presveta Bogorodica.

U svjetlu tih vjerničkih istina pokušavamo sagledati probleme osobne i kolektivne naših generacija i našeg vremena, ne ostavljajući ih po strani, nego dajući im onu dimenziju privremenosti koju svaki ljudski uspjeh ili neuspjeh ima, svaka sreća i patnja. To je privremenost koju svjedoči svaki grob, ali za nas vjernike onaj prazni Isusov nešto i obećava i na nešto osobito upućuje: Obećava stvorenju konačni susret s Tvorcem i upućuje na shvaćanje života kao vremena priprave za taj susret.

Poput Židova koje 40 godina vođaše pustinjom na putu u obećanu zemlju i nas Bog vodi u susret obećanom zajedništvu s Njime. Mi nemamo drugu obećanu zemlju na kojoj živimo i jesmo i njom hodajući želimo stići tamo gdje s oka svaka suza nestaje. Ni jedna ljudska politička ili druga manipulacija nije nas izmjestila niti će nas izmjestiti u obećanu zemlju imaginarnoga povijesnog raja. Postoje samo zemlje boljega i lošijeg življenja, i u jednima i u drugima grobovi se pune. No, isto tako u svim zemljama postoje ljudi ispunjeni vjerom i nadom koji proizvode ljubav i milosrđe, poniznost i pravdu, strpljivost i jakost i koji svjedoče da Bog nije u Isusu prošao tek nekoć davno zemljama Judeje, nego da se po njima trajno nastanio i prolazi pored nas kao svetac i kao patnik, nažalost mnogo puta neprimjećen, neprepoznat ili ignoriran.

Njemu koji je odlučio da se s Hrama u Jeruzalemu preseli u hramove ljudskih duša posvećujemo ove blage uskrsne dane s prisjećanjem i zahvalnošću. I ne želimo ga promatrati i razumijevati samo u mašti na osnovu zabilježenih riječi evanđeoskih svjedoka, nego ga još i više želimo prepoznavati kroz našu vjeru u nama samima i oko nas kako bi nepokolebljivo rasli u nadi i oduševljeno iščekivali vlastito konačno uskrsnuće.

U svjetlu ove duhovne energije svim vjernicima i rimokatoličkim i pravoslavnim, kao i svima kršćanima koji dijele našu uskršnju nadu želimo sretne uskrsne blagdane.

Neka njihovu poruku radosti ne potamne osobni i kolektivni problemi. Naprotiv, neka potaknu na njihovo što pravednije i što uspješnije razrješavanje kako se ni jedan građanin Crne Gore ne bi isključio iz zajedničkog blagostanja, niti izolirao iz kolektivnog napretka. U toj nakani kao vjernici ćemo moliti, a kao nadpastiri podjeljujemo naš blagoslov.
Sretan Uskrs!

Zef Gashi, nadbiskup barski, nekad dukljanski
Petar Perkolić, nadbiskup u miru
Ilija Janjić, biskup kotorski

Bar, Kotor, 9. travnja 2001.