ZAKLJUČCI CARITASOVA SEMINARA O DRAGOVOLJNOM RADU

Zagreb, 2. 6. 2001. (IKA) – Caritas Zagrebačke nadbiskupije u povodu Međunarodne godine volontera priredio je u subotu 2. lipnja u Zagrebu tematski seminar “Dragovoljni rad”. Zaključke seminara donosimo u cijelosti.
1. Dragovoljni rad velika je čast ali i odgovornost. Zadaća je svakog dragovoljca staviti svoje sposobnosti u službu bližnjemu, odnosno u službu ljubavi. Međutim, dobra volja često nije dovoljna. Stoga treba apelirati na sve odgovorne institucije (crkvene i državne) da dragovoljcima pruže mogućnost usavršavanja i osposobljavanja za pojedina područja rada kako bi bili dorasli izazovima današnjeg vremena.
2. Dragovoljni rad više je od pružanja materijalne pomoći. Duhovna pratnja i podrška, pružanje savjeta i potrebnih informacija trebaju svakako biti sastavni dio naših plemenitih nastojanja. Pravovremena informacija često je puta najučinkovitija i najbolja pomoć.
3. Svaki rad, pa tako i dragovoljni, zaslužuje priznanje i pažnju. Štoviše, ovaj rad trebalo bi prikladno popratiti predstavljanjem u javnosti putem javnih medija, organiziranjem priredbi i seminara, izdavanjem brošura i knjižica, čija će jedina svrha biti senzibiliziranje javnosti za potrebe ljudi u nevolji, a ne svraćanje pažnje na naš rad. Osobni primjer dragovoljnog rada trebao bi biti najveći izazov i poticaj za razvijanje svijesti solidarnosti u društvu u kojem živimo.
4. Dragovoljci se u susretu s onima koji traže pomoć trebaju potruditi otkriti njihove stvarne potrebe, a ne se prvenstveno voditi vlastitim motivima i željama. Nevoljnici trebaju biti naši partneri, a ne mušterije; sugovornici, a ne slušatelji. U tom smislu treba ih poticati da uz našu pomoć otkriju vlastite vrijednosti i mogućnosti te da ih u okviru realnih okolnosti i provedu u djelo.
5. Dragovoljac i dragovoljačke udruge ne bi smjeli čekati da ljudi dođu k njima i zatraže pomoć, nego bi trebali ići k njima, obići svoj dio grada i ulicu te potražiti one koje je nevolja stjerala među četiri zida, a stid im ne dopušta da iziđu vani. Dragovoljci bi trebali biti oni koji “će se penjati na krovove” i u njihovo ime, za njih i zajedno s njima tražiti rješenja njihovih nevolja.
6. Kako bi dragovoljačke i karitativne udruge bile još djelotvornije, potrebno je da njihova međusobna suradnja bude još bolja i kvalitetnija.
7. Dragovoljcu bi u svim njegovim nastojanjima čovjek, odnosno bližnji, trebao biti na prvom mjestu. Politika, politički, stranački i vjerski interesi ne smiju se miješati u djela ljubavi. Čovjek i rješavanje njegovog problema, bez obzira na jezik, boju kože, nacionalnost i vjeru, treba biti iznad svih njegovih motiva i interesa.
8. Dragovoljcu-vjerniku u njegovu radu siguran oslonac pruža vjera. Često naiđu stvari za koje mislimo da nadilaze naše mogućnosti, ali ih je uz molitvu i milost Božju moguće riješiti. Naša dobra volja + naša osposobljenost + milost Božja = uspjeh. (i06039hr/kj)