Zagreb, (IKA) – Katehetska jesenska škola za odgojitelje u vjeri u predškolskim ustanovama s temom “Dijete u zajednici svega stvorenoga” koja je s radom započela 7. studenoga na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, nastavljena je u subotu 8. studenoga u prijepodnevnim satima meditativnim igrokazom na temu stvaranja, nadahnutom Knjigom postanka, predavanjem “Odgoj djeteta za odgovornost i zajedništvo” prof. Mirjane Milanović, a svoj rad predstavili su i dječji vrtići “Vrapče” i “Leptir” iz Zagreba, “Zraka sunca” iz Križevaca, te Gradski vrtići Šibenik.
Prof. Milanović istaknula je nekoliko “etapa” odgovornosti u djetetovu životu, tj. njegova odgoja za odgovornost. Za temelj svake odgovornosti postavila je osobu i društvenu odgovornost, iznijevši nekoliko pozitivnih i negativnih primjera. Kao veliki problem u odgoju djeteta za odgovornost istaknula je uvjetovanost djeteta, poput nagrađivanja – učini ovo, dobiješ ono. Ako ponašanje reguliramo nagradama, takav odnos i pristup može dovesti do toga da dijete ostane samo pred vršnjacima s idejom da će ga drugi voljeti i da je važno da će biti nagrađen, a u nekoj skupini djece to znači i agresivno i kriminalno ponašanje, upozorila je prof. Milanović, istaknuvši kako u takvom ponašanju nedostaje osobna odgovornost za ono što se čini. Mnoga djeca govore “Ti me ne voliš!” ali time malo dijete ne može dobro razumjeti odnos i kvalitetno osjećati sebe i reći istinu koja stoji iza te tvrdnje, a istina je ta da je dijete nesretno zbog načina na koje ga netko voli.
Djeca odgojena s naglaskom na društvenu odgovornost često postaju društveno odgovorna, ali i frustrirana u osobnoj odgovornosti u odnosu prema drugima te s pomanjkanjem odgovornosti za razvoj i zdravlje. Ukoliko dijete odrasta s odraslima koji čuvaju njegov integritet, potiču u djetetu svjesnost njega samoga i visok stupanj osobne odgovornosti, pa dijete ima priliku izrasti u osjećajnu obzirnu i društvenu odraslu osobu, upozorila je prof. Milanović. Osobna odgovornost je biti samosvjestan i osjećati samopoštovanje. Dijete je rođeno kompetentno u području osjetila, osjećaja i potreba. No, odrasli nisu kompetentni razumjeti što dijete izražava. Djetetu treba pomoći da se izrazi što bolje i odgovornije u odrastanju. Bitno je da tako samosvjesno rođeno dijete izraste u osjećaju vlastite vrijednosti i da ima bezuvjetnu ljubav svih. Dijete treba prihvatiti sebe jer će onda znati reći kada mu se nešto ne sviđa da to može promijeniti. Poštivati sebe i biti svjestan sebe bitno je za izdržati nedaće i za ono kako biti bolji, zaključila je prof. Milanović.
Govoreći o razvoju samosvijesti i samopoštovanja istaknula je važnost biološkog potencijala ali i samosvjesne osobe koja vidi i pridodaje važnost njegova postojanja i preuzima odgovornost i vidi što je za dijete dobro. Istaknula je, posebno apelirajući na roditelje i odgojitelje u predškolskim ustanovama, da je važno sve ono što dijete može samo, to ne činiti za njega. Potrebno je prepoznati dijete, jer su djeca izrazito svjesna svoje potrebe da ih se vidi, i potrebno je obratiti pozornost na dijete. Postoje situacije u kojima nam dijete želi ponuditi svoj doživljaj kako bi pokazali da i su i oni tu oko nas.
Prof. Milanović upozorila je i na situaciju “želim sam, ne mogu sam”, rekavši kako je djetetu potrebno pomoći, ali da ono samo treba uloži napor kako bi steklo osjećaj vlastitoga uspjeha. Ako činimo nešto umjesto djeteta ono neće biti ponosno na sebe samoga već će biti ponosno na odnos između sebe i roditelja. Potrebno je biti blizak djetetu, dati mu utjehu i razumijevanje u određenoj prilici kada je dijete izgubilo nešto vrijedno i kada je zbog toga nesretno. Govoreći o komunikaciji između odrasle osobe i djeteta, prof. Milanović istaknula je kako odrasla osoba treba imati svoj osobni jezik, iskreni i otvoreni jezik kojim odrasli priznaju da ljudi različito doživljavaju stvarnost, te da trebaju imati jezik kojim izražavaju osjećaje, potrebe, reakcije ali i granice. Upozorila je kako razmažena djeca mogu dobiti i imati sve, ali ne imati roditelja.
Govoreći o određenoj zabrani djetetu, prof. Milanović dodala je kako osobna reakcija djecu neprestano podsjeća na postojanje drugih ljudi i drugih stajališta. te da je “ne” prema djeci sasvim uredu ako ono znači “da” njihovim bitnim osobnim potrebama. “Tada je to `ne` iz ljubavi. Kada je dječje `ne` bez značenja za njihov život ono se pretvara u `da`. Zato je odgovor `ne` uvijek odgovor pun ljubavi. Djeca mogu biti tužna i nesretna zbog našega `ne`. Važno je pokazati suosjećanje i odobravanje osjećaja, ali ostati pri izrečenom `ne`, zaključila je prof. Milanović.
“Osobno odgovorno dijete osjeća da je netko i nešto u samome sebi i ono je smireno u odnosu prema sebi, ono izražava svoje osjećaje, potrebe i misli na način koji drugi mogu razumjeti, ono ima iskustvo odnosa s odraslom osoba i ima blisko iskustvo zajedništva”, rekla je prof. Milanović, govoreći o osobnoj odgovornosti koja je temelj svih odgovornosti. Govoreći o društvenoj odgovornosti, istaknula je da što je društvena odgovornost više stvar dužnosti i pravila to je manja vjerojatnost da će djeca razumjeti postupati na društveno odgovoran način kada odrastu. Dječja društvena odgovornost razvija se u reakcijama na ono što dijete čini u odnosu prema drugome djetetu. Prof. Milanović govorila je i o praktičnoj odgovornost te je istaknula kako je za dijete do desete godine važno igrati se, ali osim igre dijete mora imati i radne aktivnosti. Djeca trebaju osjetiti da su važna kada nešto čine iza obitelj i da to ima smisla. “Odgovornost za odnos između djece i roditelja jest roditeljska tj. odgojiteljska”, upozorila je prof. Milanović, spominjući i negativnosti preodgovorne djece koja se od rođenja mogu osjećati odgovorna primjerice za roditeljsku dobrobit.
Katehetska jesenska škola završila je raspravom o aktualnoj problematici, te iznošenjem zaključaka.