Bleiburg, (IKA) – Šezdeset druga obljetnica tragedije na Bleiburškom polju obilježena je u nedjelju 13. svibnja svečanom podnevnom misom zadušnicom za sve žrtve tog za hrvatski narod najtragičnijeg događaja, kada je englesko vojno zapovjedništvo u svibnju 1945. u ruke partizanskih odreda predalo razoružane hrvatske vojnike i civile, pobijene zatim kako na samom Bleiburškom polju, tako na križnim putovima diljem ondašnje Jugoslavije, čijim su kostima ispunjene bezbrojne jame, bunari, jarci i šume, nebrojena bezimena grobišta bez križa i ikakva obilježja, duž cesta i putova na kojima su posrtali od žeđi i padali pod rafalima partizanskih strojnica.
Euharistijsko slavlje s više desetaka svećenika iz domovinske i iseljene Crkve na otvorenome bogoslužnom prostoru Bleiburškoga polja s više od deset tisuća hodočasnika iz domovinske i iseljene Hrvatske, prvi puta je predslavio zagrebački nadbiskup i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije kardinal Josip Bozanić.
Slavlje je počelo ulaznim ophodom predvođenim procesijskim raspelom i uskrsnom svijećom, koje su nosili bratimi drevne bratovštine sv. Vićence iz Blata na Korčuli u starim bratimskim odorama. Iza njih išlo je brojno svećenstvo, đakoni, ministranti i pripadnici Počasnoga bleiburškoga voda, koji su pred spomenikom žrtvama, kojima se broja ni do danas ne zna, postavili upaljenu uskrsnu svijeću, znak svjetla i Kristove pobjede nad silama mraka i zla, te sliku Bleiburškog polja, koja prikazuje užas onog 15. svibnja 1945., dana predaje razoružane hrvatske vojske i civila. Uz pratnju oratorijskog zbora mostarske katedrale, pod ravnanjem mo. Dragana Filipovića i uz glazbenu pratnju prof. Mirjane Pavlović, svečano koncelebrirano misno slavlje na novom kamenom oltaru bleiburškog bogoslužnog prostora predvodio je kardinal Bozanić, koji ga je u misi i posvetio, blagoslovivši na početku mise i novi ambon, te novi bogoslužni prostor.

Istaknuvši da prvi puta predsjeda ovom liturgijskom slavlju, kojemu su uz predstavnike hrvatske državne vlasti nazočili i predstavnici Hrvata iz Bosne i Hercegovine te predstavnici islamskih vjernika, čije se vjersko obilježje, polumjesec i zvijezda, uz križ, nalazi i na spomeniku bleiburškim žrtvama i žrtvama križnih putova, i nakon otpjevane hrvatske himne, kardinal Bozanić pozvao je nazočne da se na trenutak zaustave u molitvi za sve žrtve hrvatskog naroda, koje je podnio kroz povijest. Kazao je da osjećaj tuge prožima svako hrvatsko srce, kako u domovinskoj tako i u iseljenoj Hrvatskoj, zbog najveće tragedije hrvatskog naroda, Golgote, koja je započela ovdje na ovom polju u svibnju 1945. i potrajala duga četiri i pol desetljeća, ali je istaknuo i osjećaj ponosa, što pripadamo hrvatskom narodu.
U propovijedi, koja je bila prekidana pljeskom vjerničkog mnoštva, kardinal je kazao: “Dođosmo iz svoje zemaljske domovine Hrvatske, iz Bosne i Hercegovine, iz raznih krajeva Europe i svijeta, sretni što na ovome polju danas mirno možemo reći da je iz hrvatskih žrtava krvavoga nasilja iznikao ponos i da su stvoreni preduvjeti da se ovim poljem prolomi istina o Bogu i čovjeku, istina koja ne smije biti predana u ruke ljudskim manipulacijama”.
Podsjetivši na one tragične svibanjske dane, nastavio je: “Došli smo ovamo onim istim putovima kojima su prije šezdeset i dvije godine, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, kolone vojnika i civila tražile put koji bi ih poštedio od zatorne ruke jugoslavenskih i inih ratnih pobjednika. Na tome smo putu ponovno čuli glas žrtava koji se desetljećima nije smio čuti; u mislima smo nailazili na njih, susretali ih, premda do danas nisu obilježena mjesta njihovih stratišta, niti otkrivena imena izvršitelja djela nedostojnih ljudskoga imena. Iz šumaraka i jama, iz rovova i dvorišta dosiže nas šapat koji se nada da će biti dovoljno jak da ga mi čujemo i da ga glasno izgovorimo kao istinu koja je sposobna ponovno roditi život, dati smisao njihovu umiranju, stvoriti temelje za izgradnju društva u kojemu je najmanje što možemo učiniti poštovanje nedužnih žrtava”.
Upozorio je kako, premda su mnoga naša okupljanja protkana poglavito molitvom i pročišćenjem spomena, još uvijek ima ljudi koji su pripadali komunističkomu režimu, ili ostali zaslijepljeni njegovom propagandom, i koji ne žele biti oslobođeni istinom, promatraju još uvijek očima svoje ideologije. Prozivaju Katoličku Crkvu, njezine pastire i vjernike na sličan način na koji su to činili i u ono doba. “Prozivat će, vjerujem, i moje današnje riječi, a ja u njih ne stavljam ništa osim ljubavi”, kazao je kardinal, te nastavio da njih upravo to smeta: ljubav prema čovjeku, ljubav prema Domovini, ljubav prema pogaženima i ljubav prema istini koja iz Boga izvire”.
S puno pijeteta spomenuo je i osobito pripadnike islamske vjeroispovijesti koji su dijelili patnju s kršćanskim vjernicima. U kršćanstvu postoje polazišta i vrijednosti kojih se nikada ne smije zaboraviti. Jedna je od njih poštovanje tuđega života. Tu ne može biti razlike ni nacionalne, ni konfesionalne, ni svjetonazorske, ni stranačke, upozorio je kardinal, dodavši da temeljna jednakost u dostojanstvu svih ljudi proizlazi iz same naravi čovjeka, stvorena na sliku Božju, te da je upravo stoga danas teško razumjeti zašto se još uvijek ne može dovoljno jasno čuti glas koji govori o tome da se ovdje nije poštovao život, da su, bez ikakva suda i dokaza krivnje, poubijani hrvatski vojnici i civili nakon rata. Ponavljam: nakon rata! Prekidan pljeskom vjerničkog mnoštva, kardinal je citirao Milovana Đilasa, koji je godine 1979. posvjedočio apsurdnost počinjenih zločina s engleske i s komunističko-partizanske strane, te se upitao: je li to komunistički antifašizam?
Kardinal je upozorio vjernike da unatoč utješnim riječima vjere kao ljudi ne smijemo previdjeti nepravde koje su rađale nove nepravde, rođene zbog gramzivosti nepravednog komunističkog režima, i ne samo egzekucija, nego sve što je ona sa svojim posljedicama značila na društvenoj razini. Podsjetio je da je stvoren novi poredak koji nikada neće zaslužiti odliku pravednosti, ma koliko ga se pokušavalo prikazati da je bio stvoren “u ime naroda” te da je bleiburška tragedija i sve ono što je slijedilo nakon toga uvod u zločin puno širih razmjera, koji je ostavio pustoš u duhovnom i kulturološkom tkivu hrvatskoga naroda, jer je ubijen, ušutkan i raseljen veliki broj intelektualaca, posebno katoličkih, svećenika, redovnika i redovnica, kako bi se lakše ukorjenjivala ideologija marksističkog i bezbožničkog obilježja. Posebno se osvrnuo da se na Crkvu u našem narodu baca ljaga i sjena krivice koju Crkvi nijedan analitičar, koji drži do istine i teži k objektivnosti, ne može pripisati, te da je među sinovima i kćerima Crkve bilo i onih koji su počinili zlodjela, što sa žaljenjem oplakujemo i prepoznajemo bol koju je nanio njihov grijeh.
Istaknuvši da kao biskup Crkve u hrvatskom narodu, ne smije šutjeti, štoviše, valja mu postavljati pitanja koja si postavlja svaki čestit čovjek prosvijetljen istinom: “Kako to da šezdeset godina nakon stravičnoga zločina, bez obzira na to što još uvijek postoji dovoljan broj svjedoka i prikupljenih svjedočanstava, te bez obzira na to što je iz mnoštva činjenica vidljivo o čemu se radilo, nitko nije odgovarao, te da začuđuje što do sada nije napravljen popis žrtava i da nisu obilježena mjesta masovnih grobnica u kojima do danas neidentificirane leže kosti poznatih i nepoznatih ljudi?
Pozvao je na molitvu za sve te ubojice da im Bog dadne snagu obraćenja, priznanja i prihvaćanja slobode u istini, ali da kao vjernici, kao državljani suverene i nezavisne Hrvatske s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže ove zločine i obznane krivce za njih, te očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazornome smislu. “Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Skupštine Europskog parlamenta broj: 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima”, istaknuo je kardinal Bozanić.
Napomenuo je da ne smije postojati nikakav politički razlog zbog kojega bi istina ostala pokopana i odgurnuta s pozornice razvoja zdravoga hrvatskog društva, te da je prošlost dio našega života, koja i jasno pokazuje svoju snagu u sadašnjosti, a ono što se olako naziva poviješću u nas često pišu isti, ili sljedbenici onih koji su nedužnom krvlju i stvorili te događaje. “Zar nije odviše upadljivo da se neka povijesna istraživanja uopće ne čuju ili prešućuju?”, upitao se kardinal, spomenuvši da se zločini ma tko ih počinio nikada ne smiju prešućivati. Osobito je istaknuo da su takvi zločini nastali ondje gdje je izguran Bog, te upozorio da se u Hrvatskoj olako stavlja znak jednakosti između antifašizma i komunizma, između opravdanih težnja i borbe za slobodu i bezbožne ideologije boljševičkih i velikosrpskih planova. “Stoga ne čudi nas što se rasprava vodi između krivaca i njihovih sljedbenika s raznih strana, kako onih koji podržavaju partizanske zločine, tako i onih koji se ne žele odreći fašističkih težnja i osuditi svoje zločine”.
Kardinal je poručio da je zajedništvo moguće samo na istini, te da će Katolička Crkva i nadalje činiti sve što je u njezinoj moći da u našim životima istina progovori Božjom istinitošću kojoj je podvrgnut svaki čovjek. Spomenuo je da kao katolički biskup može biti ponosan na djelovanje Crkve u najtežim vremenima totalitarizama, koju do današnjega dana optužuju da je za nešto kriva, a “Crkva je pokazala da ona ni pod fašizmom, ni pod nacizmom, ni pod komunizmom nije zastupala ideologije i da su katolici trpjeli i umirali od neljudskosti s raznim predznacima te da su ih bili puni zatvori, koncentracijski logori i masovne grobnice. To je potrebno znati i ne prihvaćati naivno klevete onih koji žele nametnuti krivnju Crkvi, da bi i danas provodili ‘svoju istinu'”. Mi smo svakoga dana pozvani preispitivati svoju grješnost i kajati se za počinjene grijehe. Stoga je krajnji cinizam i besramno je Katoličku Crkvu svrstavati u promicatelja bilo kojega političkog sustava, a osobito stavljati je uz bok onih pod kojima je Crkva najviše trpjela, jer trpio je čovjek, bez obzira na vjeru, rasu, nacionalnost ili stalešku pripadnost”.
S grozom se spomenuo i jasenovačkoga ustaškog logora. “Smatram nužnim upravo ovdje reći da nam se zbog vjernosti Bogu i ljubavi prema Hrvatskoj ne smije zamagliti pogled ni pred čijim zločinom”, te spomenuo riječi blaženog Alojzija Stepinca koji je bez ikakve dvoznačnosti javno usred rata, u veljači 1943. godine jasenovački logor nazvao “sramotnom ljagom”, a za ubojice u njemu izjavio da su “najveća nesreća Hrvatske”, te pozvao na poštovanje svih žrtava. Kada je i Jasenovac u pitanju, potrebno je istini dopustiti da progovori u svojoj istinitosti te žurno valja istražiti koliko je ljudi stradalo na tom strašnom gubilištu i mjestu nečovječnosti, kako bi se znalo njegovati osjetljivost za patnju koju su prouzročili mrzitelji čovjeka. Pozvao je na ljubav, pronalaženje snage za zajedništvo u Ljubavi, te ponovio riječi iz pisma hrvatskih biskupa koji zazivaju Božje oproštenje i pozivaju da i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima.
Isusove riječi upućene nebeskomu Ocu: “Posveti ih u istini”, obvezuju nas vjernike, to je bit kršćanstva. “Ljubav omogućuje da izađemo iz sebe, da bi se pogled usmjerio prema Bogu, da bi se slušala njegova Riječ, a ne vlastiti ciljevi, ne dopuštajući da nas neposrednost želja i htijenja odvuče od istine i zamagli pogled na površnosti ljudskih prosudbi. Kristova istina nas oslobađa. Danas ovdje molimo za svjetlo istine da mognemo jasnije spoznati plodove ideologija zla dvadesetoga stoljeća: fašizma, nacizma i komunizma. Ovdje smo jer želimo svojom molitvom i euharistijskim zajedništvom ponovno zaliti klice Božjega kraljevstva, utemeljenoga na ljubavi, a ne na sili i mržnji. Uzdamo se u Boga, u onoga koji posvećuje u istini, molimo ga da nam udijeli uvijek jasnije kriterije te istine, a to je na prvome mjestu ljubav. Za svakoga čovjeka vrijedi da će, ako traži istinu, pronaći Boga.
Kao vjernici u ovu dolinu donosimo baš ono čega je ovdje nedostajalo u svibanjskim danima godine 1945., a to je mir. Moleći za sve žrtve, pogled nam je uprt u križ, a od sada će taj znak jasnije obilježavati ovu dolinu. Mjera naše istine je Kristov križ. On je zakrilio sva vremena i sve ljudske drame. Križ je nekima ludost, nekima sablazan, a nama koji smo dionici Kristova otajstva, spasenje i kompas, kazao je kardinal. Pozvavši na jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, upozorio je da nas kao narodno i crkveno tkivo razjedinjuju oni kojima nije stalo do hrvatskoga boljitka, sloge i dobra, te pozvao da svatko tko može pridonijeti istini o Bleiburškoj tragediji neka to čini u kršćanskome duhu poniznosti i sebedarja, te zazvao Boga da učini da Bleiburško polje bude dovoljno široko za sve koji tuđu patnju osjećaju kao svoju vlastitu; da bude dovoljno plodno, da iz njega ne niče mržnja, nego stabla ljubavi i mira. A Blažena Djevica Marija, Majka boli i nade, blaženi Alojzije Stepinac, mučenik i branitelj istine, svi sveti mučenici hrvatskoga naroda neka nas zagovaraju kod Boga i pomognu živjeti Evanđelje Božje ljubavi.

Svečana komemoracija počela je polaganjem vijenaca predstavnika hrvatske vlasti i govorom potpredsjednika Darka Milinovića kod spomenika bleiburškim žrtvama i žrtvama križnih putova, koji se uime Hrvatskog sabora, pokrovitelja bleiburške komemoracije, predsjednika Republike i Vlade, obratio okupljenom mnoštvu.