Zagreb, (IKA) – “Narativna teologija u vjeronaučnoj nastavi” tema je Katehetske zimske škole za vjeroučitelje osnovnih škola koja je u četvrtak 12. siječnja započela na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu. Školu su priredili Nacionalni katehetski ured Hrvatske biskupske konferencije i Zavod za školstvo Republike Hrvatske. Otvarajući susret, predstojnik NKU HBK dr. Ivica Pažin istaknuo je kako ova Katehetska zimska škola nema za cilj raspravljati i tumačiti mnoge teorije i područja narativnosti u okviru vjeronaučne nastave, već za cilj ima pripovijedati, odnosno zaviriti u prostranstva biblijskoga pripovijedanja suvremenih modela i komunikacije.
Nazočne je pozdravio i poželio im uspjeh u trodnevnom radu i dekan Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu dr. Anto Mišić. Uime ministra znanosti, obrazovanja i sporta pozdravne riječi uputio je Ivan Milanović Litre, rekavši kako su upravo vjeroučitelji pozvani tražiti nove izričaje kako bi Isusovu poruku učinili bliskom i zanimljivom djeci i mladima. Stoga je potrebno obratiti pozornost na trajno usavršavanje nastavnika u koje pripada i ova Katehetska škola, istaknuo je Litre.
Uime ravnatelja Zavoda za školstvo RH Vinka Filipovića, pozdrav je uputio viši savjetnik Zavoda prof. Dalibor Adžić, također istaknuvši važnost stručnoga usavršavanja nastavnika i vjeroučitelja.

Zagrebački pomoćni biskup Vlado Košić istaknuo je važnost načina pripovijedanja koje mora biti svjedočko, iskustveno i osobno. Povijest koju mi prenosimo jest spasenjska, koja je posredovanje žive i privlačne osobe Isusa Krista. Pripovijedajući o Kristu, istodobno pripovijedamo o sebi i vlastitoj povijesti i prijateljevanju s njime, uključujući u tu povijest i naše slušatelje u kojima sam Krist stvara njihovu povijest, zaključio je biskup Košić.

Prijepodnevnom dijelu Katehetske zimske škole nazočili su, među ostalima, predstojnik Katehetskoga instituta KBF-a u Zagrebu dr. Josip Baričević, predstavnici Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta, viši savjetnici za vjeronauk pri Zavodu za školstvo RH u Zagrebu i Splitu te brojni profesori, djelatnici HBK, predstojnici biskupijskih katehetskih ureda, viši savjetnici pri NKU i vjeroučitelji.

Prvo predavanje u prijepodnevnom dijelu na temu “Naracija između iskustva i poruke” održao je profesor na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu dr. Ivan Šarčević. Govoreći o narativnom jeziku i narativnoj teologiji, istaknuo je kako on nije anti spekulativan, premda se danas nalazimo u stalnom procjepu govora o Bogu i nemogućnosti da to učinimo do kraja. Biblija se stoga nalazi između historiografije i književnosti, jer se njezina naracija bazira na tzv. performativnosti, a za cilj ima posvjedočiti idućim pokoljenjima ono što čovjek kroz iskustvo nosi u sebi. Stoga se narativna analiza biblijskih tekstova razlikuje od povijesno kritičke metode koja je “gledanje kroz prozor” odnosno “izvan”. Za razliku od toga, narativna analiza predstavlja sinkronijski pristup tj. “gledanje u ogledalo”, budući da se biblijski narator ne bavi biografijom, topografijom ili pak moralnom kvalifikacijom. U tom slučaju ona je reducirana na bit tako da kroz dijalog i akciju likova otkrivamo kakvi su oni u biti (kao npr. u priči o “Izgubljenom sinu” iz Lukina evanđelja). Narativna analiza pruža “otvoreni završetak”. Predavač je također istaknuo važnost simbola, kojima se može prenijeti iskustvo. Stoga se oni moraju koristit pozorno, jer dijaboličan je govor koji dijeli simbole i zbilju. Naše se naviještanje temelji na iskustvu, osobito onomu s Bogom, te se stoga teološka refleksija i naracija ne isključuju, zaključio je predavač.

Dr. Danijel Labaš, profesor na Hrvatskim studijima u Zagrebu, govorio je potom o narativnim modelima u novim komunikacijskim okolnostima, upozorivši na opasnost depersonalizacije pripovjedača kako u književnim djelima tako i za “medijske pripovjedače”. Govoreći potom o fenomenologiji naracije ili pripovijedanja, istaknuo je kako se ono bitno razlikuje od izvještaja kojega nam donose suvremena sredstva komunikacije, te je u prvom redu interpersonalna komunikacija, na što se svodi i proces katehizacije.
Međuljudska komunikacija obilježena je ograničenim spektrom primjene, tj. manjim brojem osoba i vrlo malom udaljenošću onih koji komuniciraju, dok društvena komunikacija ima masovno obilježje i vrlo široki spektar primjene. Usvajanje masovnih medija u vrlo kratkom vremenu imalo je velik utjecaj na čovjeka koji se morao prilagoditi i razmišljanjem i jezikom na nove komunikacijske strukture i na organizaciju međuljudskih odnosa koja je osjetno izmijenjena. Istraživači kažu da je rezultat toga procesa dvojak. Osoba međuljudskih komunikacija pozornost je posvećivala prije svega logičnosti, racionalnosti, “pričljivosti”, pripovijedanju i priželjkivala stalno onu vrstu komunikacije koja bi pridonosila zajedničkom življenju. Osoba koja se služi masovnim medijima slikovitija je, ekstremno tankoćutna, vezana na neposrednu intuiciju i stoga vezana na sferu trenutačnosti. Jednostavno, uvijek i iznad svega smjera na tip komunikacije koja proizvodi informaciju. Time se ne želi reći da jedna vrsta komunikacije isključuje nužno drugu, niti da društvene komunikacije isključuju one međuljudske, već se želi ukazati na znatnu prevagu društvene komunikacije nad međuljudskom i pokazati da je društvena komunikacija danas odlučujući čimbenik za informaciju, ali i za formaciju današnjeg čovjeka, istaknuo je dr. Labaš. Razmišljati o “novoj komunikaciji” koja se razlikuje od “staroga pripovijedanja” ne znači zaustaviti se tek na samim tehničkim strukturama, niti studirati i proučavati riječ i sliku, već, prema riječima dr. Labaša, podrazumijeva zanimanje za cijelo to široko područje i potpunu zbilju koja određuje čovjeka, njegove načine odnosa s drugima i potrebe koje iz tih načina proizlaze. Moderni čovjek je čovjek komunikacije i potpuno je uronjen u svijet komunikacija, napomenuo je. Istaknuo je da je komunikacija danas postala razmjena, a razmjena se odnosi na informacije. Prokomentirao je kako bismo mogli reći da susret nove mobitelske kulture komuniciranja i stare filozofije pripovijedanja ili naracije protječe u pesimističkim tonovima i da je povezano s nizom pitanja, a prvo od njih je kakva je budućnost komuniciranja. Također, kazao je, možda se dobro pitati kako bismo danas trebali postupati s komunikacijom, s pripovijedanjem, s riječima u katehezi ili nastavi vjeronauka. Slikovito je to opisao na način da se zamisli da su riječi, da je naše pripovijedanje, naša komunikacija poput bižuterijskog prstena. Taj prsten zlataru ne znači ništa, ali nekome tko takav prsten dobije od drage osobe, on je za njega jedinstveno blago. Kao i naše pripovijedanje i naša komunikacija.

Uslijedila je tematska rasprava u kojoj je, među ostalim, istaknuto kako Biblija jest knjiga povijest spasenja, ali u tom smislu netko drugomu ne može prenijeti iskustvo faktografski. Naracija je naime neizravna, ona sugerira i uvijek je gostoljubiva i široka, a napose interdisciplinarna.