Zagreb, (IKA) – Ovogodišnji 33. ekumenski hod zagrebačkim crkvama u sklopu Molitvene osmine za jedinstvo kršćana započeo je u srijedu 18. siječnja u župnoj crkvi Sv. Petra, ap. u Zagrebu. Molitvu je uime domaćina predvodio zagrebački pomoćni biskup i biskupski vikar za grad Zagreb Mijo Gorski, a nazočio joj je i predsjednik Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog mons. Zvonimir Sekelj.
Uvodeći u molitvu, tajnik Povjerenstva Zagrebačke nadbiskupije za ekumenizam i dijalog dr. Zvonimir Kurečić pojasnio je kako su materijale za ovogodišnju osminu pod geslom „Pomirenje – Ljubav nas Kristova obuzima” (usp. 2Kor 5, 14-20) pripremili kršćani u Njemačkoj. To je tim više važnije jer se ove godine obilježava 500. obljetnica reformacije. Na početku nagovora, biskup Gorski prenio je pozdrave zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića.
Potom je podsjetio kako je ova zajednička molitva za jedinstvo kršćana započela „kajanjem za djela koja smo tijekom stoljeća podigli među sobom. Ta djela su podigla zidove i oni nam se danas čine kao ogromna zapreka u jedinstvu kršćana. Ta djela, ili kako smo ih u molitvi nazvali kamenje u zidu imaju svoje ime: mržnja, prezir, klevete, diskriminacija, progon, netolerancija, vjerski ratovi. A danas slušamo u Poslanici apostola Pavla kako nas uime Kristovo zaklinje ‘dajte, pomirite se s Bogom'”.
Mi se kajemo uvjereni da se mirimo s Bogom, no imali li pomirenja s Bogom, ako nema pomirenja s braćom, upitao je te nastavio: „Kao da smo zaboravili Isusove riječi ‘ako nosiš dar na žrtvenik pa se sjetiš da imaš nešto protiv brata vrati se, pomiri se, a onda dođi i prinesi dar’, ili u Očenašu molimo ‘otpusti nam duge naše kako i otpuštamo dužnicima svojim.’ Tako se naše kajanje, naše molitve nalaze pod povećalom Svetog pisma, Božje riječi koja nam ne dopušta da se pomirimo sa sadašnjim stanjem. Mi doduše možemo reći: kajem se, možemo iskreno i žaliti zbog podijeljenog tijela Kristova, ali ako se ne dogodi pomak, gesta dobre volje, sve bi mogla ostati samo pusta fraza ili nekorisni osjećaj”.
Ističući važnost promjene postupaka, uputio je na papu Franju koji doista čini nove korake dosad neviđene u susretu, u ekumenizmu, i pomirenju, a tome uči i evanđelje o izgubljenom sinu ili Dobrom Ocu koje pokazuje put pomirenja: prije svega spoznati vlastitu istinu i istinu drugoga.
Sin odvojen od oca i brata ne zna istinu o bratu, a istinu o sebi spoznaje na gorki način. Sin u domu očevu ne spoznaje o sebi istinu. On možda zna dio istine o bratu i zato je ogorčen. Kad mislimo da smo u svemu u pravu, istina se teško probija na površinu. Evanđelje nas poučava da tražimo istinu o sebi i drugima. Ona će nas osloboditi, kako nam govori Isus, posvijestio je biskup. Potom je uputio i na drugi korak: ustati i poći svome Ocu.
Nikakva spoznaja stvarnosti neće promijeniti stanje na bolje, ako nema koraka k Ocu i bratu. Pomirenje je moguće jedino povratkom zajedničkom temelju na kojem smo gradili različite zidove i odlazili različitim putovima. Možemo poput sinova u evanđelju zauvijek plakati nad svojom sudbinom, možemo trajno biti ogorčeni, ali bez tog koraka koji nas vodi zajedničkom ocu Bogu milosrđa, nema zajedništva. Učinimo stoga braćo i sestre korak jedni prema drugima, i zajedno prema Ocu. Konačno tu je i treći korak – priznanje: Oče sagriješih protiv tebe, protiv brata. Čini se da je to najteži dio koji nas priječi. Priječi nas strah od drugoga, priječi nas osjećaj nepravde, odnosno gubitka prava, priječi nas gubitak ponosa, časti. Bez tog priznanja, neće biti pomirenja i zajedništva. Ali i tu nas uči naš nebeski Otac svojim postupcima. Nije li u svemu otac najveći gubitnik, njegovo je imanje prokockano, prema njemu je učinjena najveća nepravda, njegov ponos i čast su pogaženi, ljubav prezrena, a njegovi su sinovi u zavadi. Unatoč tome, on hrabro čeka, poziva i čini ono što ne vidimo: istovremeno grli oba sina, a braća se ne vide u tom zagrljaju. Tako je otac ujedno najveći dobitnik, i on nas poziva da ljubavlju nadvladamo strah, pravdu prepustimo Bogu, a snagom vjere skršimo zidove oholosti, istaknuo je biskup Gorski.
U duhu ovogodišnjeg gesla Molitvene osmine, biskup je postavio pitanje „koja je to ljubav Kristova koja nas obuzima”, te odmah dao odgovor „ona koja je kadra vršiti Kristova djela”.
Ako nam se čini da to prelazi naše mogućnosti, pogledajmo evanđelje. Braću nje izmirio sud pravde, nego ljubav. Sina nije vratio u očinsku kuću zakon, nego ljubav očeva koja je čekala. Dopustimo da nas obuzme ta pomirbena ljubav Božja, ona je u nama kadra proizvesti učinke o kojima sada samo sanjamo: toliko željeno jedinstvo kršćana, poručio je biskup Gorski.
Predstavnik Srpske pravoslavne Crkve arhimandrit o. Danilo Ljubotina istaknuo je kako je velika odgovornost na kršćanima „sagledati slabosti jedni drugih i da primimo Kristov mir i Kristovo spasenje i da tako svjedočimo da smo njegovi učenici, da smo učenici Spasitelja našega Gospodina Isusa Krista”.
Protojerej Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne Crkve uputio je na znakovitost molitve Očenaša, koja je mala i jako jednostavna, „ali sadrži sve ono što trebamo raditi”. Sama riječ „Oče”: tako se svako dijete obraća svome ocu. Mi se Bogu molimo dječjim povjerenjem, jer je On s nama blizak. Kao sunce on izlijeva svoju toplinu i dobrima i lošima, jer Bog je ljubav, Bog je milost, Bog je praštanje, briga, nada, radost. Druga riječ „naš”: svi smo djeca jednoga Oca. Bogu su svi jednaki, mi smo obitelj i Njegova ljubav prema nama je bezgranična, on želi da ljubimo jedni druge, kao braća i sestre i to što za sebe tražimo u molitvama da tražimo i za druge, rekao je te zaključio „možda mi nismo krivi zbog podjele, ali mi danas imamo odgovornost za uspostaviti to jedinstvo, a to najbolje možemo učiniti molitvom”.
Predstavnik Reformirane kršćanske Crkve u Hrvatskoj Branimir Bučanović podsjetio je na tradiciju Reformirane Crkve koja na ovim prostorima djeluje neprekidno od 16. st. „Reformacija je pokrenula pokret duhovnosti koja je temeljena na Svetom pismu koji promiče biblijski narod koji je na narodnome jeziku i potaknula je da ljudi mogu slaviti Boga na svom narodnom jeziku”, rekao je. Osvrnuvši se pak na ekumenizam, istaknuo je kako on treba biti mogućnost da različiti kršćani, različite Crkve zajedno svjedoče temeljne istine. Iznio je primjer reformiranih kršćana iz Luga koji su sačuvali sliku danas poznatu kao Gospa Aljmaška te ju predali katolicima.
Tako su na ovim našim prostorima pokazali da mogu poštovati i uvažavati svoje različitosti i njegovati svoje posebnosti. I to je smisao ekumenizma, jer smisao ekumenizma nije fuzija, prozelitizacija, nije dogmatika i uvjeravanje drugoga kako smo mi baš u pravu a drugi nisu, nego da na zajedničkoj platformi, platformi kršćanske vjere promičemo zajednički sustav vrijednosti, rekao je Bučanović.
Starješina Baptističke Crkve u Zagrebu Momir Blažek upitao je: „Ako smo mi u miru s Bogom, zašto pozivamo na pomirenje? Jesmo li u miru, ako pozivamo na pomirenje?” Upozorio je kako „mi poziv na mir gledamo vrlo osobno, no to je poziv na mir koji nadilazi svaki razum, svake granice”. No, mi gledamo mir koji je potreban nama osobno, koji je potreban da me smiri u mojim problemima, situacijama, trebam Boga da me utješi, da me liječi. Pitanje koje vrlo direktno, i osobno, no na koje trebamo odgovoriti: bi li došao u Isusov zagrljaj kada bi vidio da u taj isti zagrljaj ide netko tko mi nije drag, s kim nisam u miru, bez obzira radi li se o susjedu, rođaku, bračnom partneru, rekao je te pozvao okupljene da „mi budemo ti koji ćemo pronositi pomirenje, da neću morati doći na ekumenski skup da bi ljudi vidjeli da sam ja za mir, za Krista, nego da to bude vidljivo svakome u mojoj obitelji, na mom poslu, mojim susjedima, da smo mi ti koji pronosimo Kristov mir tamo gdje mira nema, tamo gdje je mir potreban”.
Na kraju molitve na uskrsnoj svijeći zapaljeni su lampioni te su predani predstavnicima kršćanskih Crkava i zajednica, da kao poslanici umjesto Krista nose to svjetlo u svijet, onamo gdje tama svađe, razdora, raskola otežava zajedničko svjedočenje.