Zašto se nastavnici boje odgoja?

Zagreb, (IKA) – Dobar je i kompetentan samo onaj odgajatelj, ali i roditelj koji djetetu postaje model identifikacije i kojega dijete u svakom razdoblju života može nasljedovati, zaključak je predavanja “Zašto se nastavnici boje odgoja?” koje je 20. travnja na redovitoj mjesečnoj tribini Hrvatskoga katoličkog društva prosvjetnih djelatnika u velikoj dvorani Rezidencije Družbe Isusove u Zagrebu održao dr. Vladimir Gruden, psihijatar i predsjednik Povjerenstva za seksualni odgoj pri Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta. Istaknuvši kako kod nas još uvijek postoji otpor na stajalište da se odgojni proces priključi obrazovnom, dr. Gruden je rekao kako ne odgaja metoda ili didaktika, već odgajatelj, odnosno profesor. Osnovni je problem odgoja, a ne obrazovanja, jer “važno je tko govori, a ne što govori”. Naime, ako dobre ideje dolaze od destruktivne i nestručne osobe, kad tad dovode do rasula i propasti. Odgajatelj mora biti kompetentna, stabilna i zrela osoba. Istaknuo je i problem komunikacije, odnosno susreta na relaciji učitelj – učenik. Današnji odgajatelji boje se “susreta” s djecom, jer je riječ o području nepoznatoga. Nesigurni u svoju “kvalitetu” brane se barijerama vlastita znanja. Za profesora je važno posjedovati autoritet, ali onaj koji će biti polazište da dijete slijedi njegov primjer, te kasnije u životu i sam postane kompetentan, jer učenje nije jednostran proces. Stoga je predavač istaknuo ne samo potrebu odgoja djece nego i preodgoja. Za to je, među ostalim, potrebno poznavanje pojedinih elemenata psihoterapije, jer se radi o ispravljanju posljedica lošega roditeljstva, slično liječenju u psihoterapiji. Koliko je god potrebno raditi na preodgoju djece i mladeži, toliko je važno raditi na edukaciji onih koji tek postaju odgajateljima i koji su i sami bili lišeni pravilnoga odgoja. Jer, odgajateljem se postaje odgajateljskim sustavom počevši od obitelji pa nadalje, poručio je dr. Gruden.