ZAŠTO VISOKOTIRAŽNE KATOLIČKE REVIJE ŠIRE NEISTINE O SARAJEVSKOM SUSRETU KARDINALA S PATRIJARSIMA?
U talijanskom katoličkom visokotiražnom tisku koji se širi po cijelom svijetu, javljaju se oduševljene ali netočne vijesti o susretu kardinala Franje Kuharića s ruskim patrijarhom Aleksijem i srpskim patrijarhom Pavlom 17. svibnja o.g. u sarajevskoj zračnoj luci. Ilustrirani tjednik “Famiglia cristiana” tiska se u više od 1.500.000 primjeraka, te dolazi u ruke ne samo Talijanima, nego mnogim katoličkim biskupima i svećenicima širom svijeta koji znaju talijanski. U broju od 1. lipnja o.g. nalazimo nepotpisanu redakcijsku vijest s komentarom pod naslovom “Ovaj je rat grijeh”. Člančić je ilustriran fotografijom s koje se smiješi zadovoljno lice Slobodana Miloševića u susretu s oba patrijarha u Beogradu prije njihova odlaska za Sarajevo. U članku stoji da su se to u Sarajevu 17. svibnja “kršćanski vođe s Balkana po prvi put sastali od početka sukoba” i da su na kraju potpisali “Sarajevsku izjavu” u kojoj stoji da je sadašnji sukob na tim prostorima “grijeh protiv religija” i da je “do sada samo Papa govorio tako jasno”. Također stoji da je vjerski poglavar bosanskih muslimana Mustafa Cerić odbio doći na taj sastanak i da će zbog toga “ubuduće biti sve teže tvrditi da rat na Balkanu nije također rat među religijama”. I još da su “muslimani time izgubili veliku priliku”.
Također visokotiražni i po svijetu vrlo prošireni mjesečnik “Jesus”, od istoga izdavača (Periodici San Paolo), u broju za lipanj donosi vrlo sličan člančić pod naslovom “Katolici i pravoslavni zajedno za mir u bivšoj Jugoslaviji”. Tu se kaže da je Sarajevska izjava “zakasnila, ali je napokon ipak stigla”, da su u njoj sadašnji tragični sukobi proglašeni “grijehom protiv religije” i da je dosad samo Papa više puta jasno podupro takvu tvrdnju. Ali tu u “Jesusu” nalazimo još krivi podatak da je poziv došao iz Moskve, a da je kardinal Kuharić pokazao spremnost sastati se upravo u Sarajevu koje je “grad-simbol mučeništva, ali u prošlosti grad-simbol tolerancije i dijaloga među kulturama i religijama”. Tu je neistina vješto i otmjeno izvedena. Istina je, naime, da je patrijarh Aleksij bio pozvao kardinala Kuharića na sastanak u Beograd, zajedno s patrijarhom Pavlom i reis-ul-ulemom Mustafom Cerićem, da je Kardinal otklonio Beograd kao višestruko neprikladan za takav susret i primjetio da bi prikladnije bilo Sarajevo, baš kao takav grad-simbol. Reis-ul-ulema Cerić odbio je susresti se s patrijarhom Pavlom i u Sarajevu, dok taj jasno ne osudi srpske zločine protiv muslimana. Članak u “Jesusu” o tome kaže: “Izostalo sudjelovanje ružan je znak za budućnost Bosne, te otkriva kako su muslimani potpuno neraspoloženi za dijalog, ne samo na političkom, nego također na religijskom području. Također pokazuje da se islamski fundamentalizam u Bosni širi.” Teško se oteti dojmu da to piše netko s vrlo svjesnom namjerom da osujeti sadašnja nastojanja sporazumijevanja s bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima. Otkud takvo usmjerenje u tako utjecajnim katoličkim časopisima?
Zatim slijedi neistina koju je doista teško protumačiti kao zabunu. U članku piše da je kardinal Kuharić nakon sastanka u zračnoj luci pohodio u Sarajevu islamskog poglavara Cerića i da ga je “kritizirao zbog islamskoga nesudjelovanja u summitu u zračnoj luci, tvrdeći da susreti crkvenih ljudi o Bosni, ne mogu biti zlorabljeni u političke svrhe, nego da moraju isključivo služiti traženju mira.” To je klasični primjer vještog mješanja istine s neistinom. Ono o traženju mira i protivljenju političkoj zloporabi, prava je istina, a ono da bi Kardinal kritizirao reis-el-elemu prava je neistina. Za tu neistinu pisac članka u časopisu “Jesus” ne može naći nikakva temelja u izvješćima iz Sarajeva. Očito je pisac htio produbiti jaz između katolika i muslimana, odnosno Hrvata i Bošnjaka u Bosni i uopće na našim prostorima, a hrvatskoga kardinala prikazati kao promicatelja dogovaranja s pravoslavnima, odnosno Srbima – u susretima s kojih dolaze fotografije s Miloševićevim smješkom.
Očito su neistinite tvrdnje da su se to u Sarajevu 17. svibnja, po prvi put nakon početka sukoba sastali kršćanski vjerski predstojnici s Balkana. Zapravo nije riječ o Balkanu, nego o hrvatskim katolicima i srpskim pravoslavnima, upravo o predsjedniku Hrvatske biskupske konferencije i patrijarhu Srpske Pravoslavne Crkve. Oni se, pak, nisu po prvi put sastali zahvaljujući pozivu moskovskoga patrijarha tek u Sarajevu 17. svibnja. Sva naša javna glasila bilježe više takvih susreta od početka sadašnjih ratnih sukoba. Patrijarh Pavle i kardinal Kuharić sastali su se tako u Srijemskim Karlovcima 7. svibnja 1991. i u Slavonskom Brodu 24. kolovoza 1991. i u Bosseyu u Švicarskoj 23. rujna 1992. Na sastanak u Ermatingenu na Bodenskom jezeru 25. studenog 1992. kardinal Kuharić zbog bolesti nije mogao poći, ali ga je ondje predstavljao prvi čovjek Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini sarajevski nadbiskup metropolit Vinko Puljić. Ondje su se također zajedno našli srpski patrijarh Pavle i sarajevski reis-ul-ulema Selimovski, prethodnik sadašnjega dr. Mustafe Cerića. Sa svakoga od tih susreta objavljivane su izjave koje su također jasno osuđivale ratne sukobe kao protivne kršćanskoj, religijskoj i ljudskoj etici. Osim toga hrvatski katolički biskupi su i u tijeku posljednjih mjeseci sa svojih sastanaka u Sarajevu, Zagrebu, Splitu, i Bolu na Braču objavili više vrlo jasnih izjava protiv rata, protiv tvrdnji da je riječ o vjerskom ratu i upozorenja da se ti sukobi teško protive učenju svih religija. Kome sad treba tvrditi da je do sada tako jasno govorio samo rimski Papa i sada sarajevski skup pod vodstvom “Pape Trećega Rima”, moskovskoga patrijarha?
Kad se pojave takva dva članka, s tako vješto složenim i jasno usmjerenim pojedinostima, to je u najmanju ruku očiti dokaz da u snažnim talijanskim katoličkim javnim glasilima uspijevaju utjecaji koji su doista skloni aktualnoj velikosrpskoj politici. Teško je pronaći razloga da bismo to obzirno prešućivali. (ŽK)