Poštovani sudionici 58. teološko-pastoralnog tjedna, poslije svih predavanja i rasprava nameću mi se dvije slike Crkve s obzirom na Rimsko Carstvo, onu koju zastupa autor Knjige Otkrivenja, izolacije, i onu koju nalazimo u Pastoralnim poslanicama, konvencije.
Rimsko Carstvo i njegov političko-ekonomski utjecaj demonizira autor Knjige Otkrivenja. Famozni znak žene je Crkva koja mora svakom vremenu roditi autentični lik Isusa Krista (usp. Otk 12). Njezin od Boga pripremljeni ambijent je pustinja. Demon ju želi pretvoriti u oazu, upropastiti.

Nedavno sam gledao film o o Jakobu Fuggeru koji je živio u 15. i 16. st. Bio je veliki trgovac i utjecajan čovjek iz Augsburga. Na papinski tron doveo je Španjolca Aleksandra VI. Iako je i tadašnji njegov protivnik kasnije bio izabran za papu, Giuliano della Rovere kao Julije II., nećak Siksta IV. Dakle Crkva je bila u rukama različitih moćnika i interesa. I nije propala. No, rodila je Martina Luthera. Joseph Lortz, Benedikt XVI. i papa Franjo vide da je on ozbiljno uzimao pitanje o Bogu i svoje kršćanstvo. Osobito čitajući Pavla. Pavlu se vraća i autor Pastoralnih poslanica kao autentičnom navjestitelju evanđelja. No, Pavlu su u tom poslu pomagale i brojne žene kako čitamo u poslanici Rimljanima, apostolke, đakonice. To postaje paratheke (= poklad), zdrav nauk za autora Pastoralnih poslanica na kraju 1. st. Danas nas osobito brine glas zabrinutih koji žele spasiti Krista i Crkvu, iz svojih fundamentalističkih pobuda. Fundamentalizam je strahota i ozbiljno upozorenje zbog nedostatka ispravne vjerske formacije, bilo svećenika bilo laika. Crkva ga osuđuje i odbacuje.

Autor Pastoralnih poslanica upravo prema tima i takvima upućuje na nositelje službe, Timoteja i Tita, suradnike koji garantiraju kontinuitet Pavlova nauka. Oni su episkopoi, njihova je služba do danas nezamjenjiva u Crkvi. A Crkva je oikos (= kuća, familia), stup i uporište istine (usp. 1 Tim 3,15). Na taj način se Crkva učlanjuje u svako društvo. Pronalaženje konvencije osigurava društveni život. Opravdanost izolacije se prvotno sastoji u izričitoj utjesi i ohrabrenju za odluku da se bude na Božjoj strani na temelju vlastite vjere i svjesnom podnošenju svih posljedica, sve do mučeništva (usp. Otk 6), u uvjerenju da će Bog provesti svoju neograničenu moć. To je Alojzije Stepinac, koji nas u „izolaciji” uči dijalogu, suradnji i odgovornosti.

Zahvaljujem najprije svima vama, sudionicima, koje je privukla tema unutarcrkvenog dijaloga, suradnje i suodgovornosti. Za to su napose zaslužni svi naši predavači i moderatori, kojima od srca zahvaljujem. Zahvala ide rektoru Matiji Pavlakoviću i odgojiteljima Međubiskupijskoga dječačkog sjemeništa i sjemeništarcima koji nam ustupaju ove prostore kao pravi domaćini, zatim Povjerenstvu za TPT Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu: prof. dr. Antonu Tamarutu, predsjedniku, te članovima izv. prof. dr. sc. Franji Podgorelcu, dr. sc. Branku Muriću, prof. dr. sc. Janezu Vodičaru i prof. dr. sc. Darku Tomaševiću. Zahvaljujem našim djelatnicama Leonidi Dežmić i Štefici Levar, našim bogoslovima, biskupima koji su sudjelovali u euharistijskim slavljima, osobito predslaviteljima kardinalu Vinku Puljiću i biskupu Ivici Petanjku, zboru Instituta za crkvenu glazbu pod vodstvom prof. Danijele Župančić. Hvala za suradnju Kršćanskoj sadašnjosti i Glasu Koncila, kao i tehničkoj službi i potpori. Zahvaljujem medijima za iskazani interes i praćenje naših izlaganja i rasprava. Deo gratias! Želim svima sretan povratak i plodonosno teološko-pastoralno djelovanje. 58. TPT je završen.