Zagreb, (IKA) – Plenarnom raspravom u četvrtak 26. siječnja u Međubiskupijskome sjemeništu na zagrebačkoj Šalati zaključen je 57. teološko-pastoralni tjedan o temi „Neophodnost dijaloga i pomirenja u hrvatskom društvu”.
Veliki kancelar Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić u zaključnoj riječi zahvalio je KBF-u na čelu s dr. Tončijem Matulićem za organizaciju i ovogodišnjeg TPT-a te predavačima i svim sudionicima Tjedna na sudjelovanju u programu. Zahvaljujemo Bogu za ovu prigodu redovitoga godišnjeg susreta, zahvaljujemo i za teme koje smo produbljivali ovih dana, rekao je kardinal. Osvrnuvši se na temu skupa, kardinal je istaknuo da su „upravo zahvaljujući događaju Drugoga vatikanskog koncila i dijalog i pomirenje u jednom posebnom svjetlu zasjali u našoj Katoličkoj Crkvi i postavljeni su kao put našega djelovanja i to djelovanja u pastoralu”. Bez te komponente dijaloga ne bi trebalo biti pastorala u ovom vremenu koncilske Crkve, rekao je. I pomirenje, mir je ono što Crkva treba stalno graditi, poručio je kardinal Bozanić. Obraćajući se svećenicima, potaknuo ih je da uvijek budu dijaloški otvoreni prema svima i da sve više otvaraju prostore da u njih ulaze ljudi koji traže Boga i zajedništvo s Bogom. Potrebno je da svi na mjestima gdje djelujemo budemo mirotvorci, da unosimo mir u naše konkretne sredine, u naše župne zajednice, širu zajednicu, tamo gdje radimo. To je naš zadatak i to je put našeg djelovanja, naše službe, svećeničke i kršćanske i to upravo u našem hrvatskom društvu. Potrebno je da budemo nositelji i promicatelji dijaloga, mira, poštenja. To od srca svima želim, poručio je kardinal Bozanić.
Osvrnuvši se na sadržaj predavanja i rasprava, v.d. dekana KBF-a u Zagrebu dr. Matulić istaknuo je da je iz predavanja u predavanje i iz rasprave u raspravu postajalo sve jasnije da dijalog i pomirenje nisu nešto izvanjskoga evanđelju i vjeri, da nisu prigodno povijesno ruho koje evanđelje i vjera mogu odjenuti, ali ne moraju ako ne žele, nego pripadaju samoj biti, samom nutarnjem ustrojstvu i životu evanđelja i vjere. Činjenica jest da u društveno-povijesnim uvjetima u kojima Crkva pokriva totalitet zbilje, tj. u uvjetima u kojima ne postoje realne razlike između Crkve i svjetovnoga društva, dijalog i pomirenje ne predstavljaju osobit izazov, jer dijalog pretpostavlja različitost i pluralnost, a pomirenje pretpostavlja svijest o grešnosti, konfliktnosti koji pogađaju društvo u cjelini. Jer ne postoji osobni grijeh koji ujedno ne bi bio i društveni grijeh. Zbog činjenice da je došlo do povijesnog raslojavanja gotovo totalne poistovjećenosti Crkve i svjetovnoga društva, na vidjelo su izbile razlike, ali i konflikti, nesporazumi, nerazumijevanja, pa čak i otvorena neprijateljstva. Crkva je upravo na Drugome vatikanskom koncilu temeljito i sveobuhvatno osvijestila i posvijestila sebi da Crkva nije svijet pored svijeta, da ona nije društvo mimo svjetovnoga društva, ustanova iznad drugih ustanova, nego da je Crkva u svijetu kao njegovo svjetlo i nada, da je Crkva u društvu kao njegov kvasac i sol, da je Crkva samo vjerska ustanova poput grada na gori. Zbog toga zahtjev za dijalogom jest zahtjev izmijenjenih odnosa, ali upravo su izmijenjeni odnosi pomogli Crkvi da bolje upozna dubinu bogatstva, mudrosti i spoznanja evanđelja i vjere kojima pripada dijalog, koji svoju istinu, ljepotu i dobrotu posreduju dijalogom, koji zahtijevaju dijalog bezuvjetno. To beskrajno više vrijedi za pomirenje jer evanđelje i pomirenje su istoznačnice. Vjera i pomirenje stoje u odnosu uzroka i posljedice. Vjera omogućuje i stvara pomirenje, a pomirenje hrani vjeru, jača vjeru, vjeru čini vjerodostojnom i djelotvornom, istaknuo je dr. Matulić te je svečano proglasio zatvorenim ovogodišnji Teološko-pastoralni tjedan.