Uvodno biblijsko čitanje: “Hvalite Gospoda s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove! Hvalite ga, sunče i mjeseče, hvalite ga, sve zvijezde svjetlosne! Hvalite ga, nebesa nebeska, i vode nad svodom nebeskim! Neka hvale ime Gospodnje, jer on zapovjedi i postadoše” (Ps 148,1-5).

1. U himnu hvale, upravo proglašenom (Ps 148,1-5), psalmist zaziva, zovući ih poimence, sva stvorenja. U visini su anđeli, sunce, mjesec, zvijezde i nebesa; na zemlji se kreću dvadeset i dva stvora, upravo koliko ima slova hebrejska abeceda, da pokažu puninu i cjelovitost. Vjernik je poput “pastira stvorenja”, onaj koji vodi k Bogu sva bića, pozivajući ih da zapjevaju pohvalu “aleluja”. Psalam nas uvodi kao u svemirski hram nadsvođen nebesima a lađe su mu predjeli svijeta dok u njemu pjeva Bogu zbor stvorova. To bi viđenje moglo, s jedne strane, biti predodžba izgubljenog raja, a s druge obećanoga raja. Nije bez razloga što obzorje rajskoga svemira – koje je Knjiga Postanka (gl. 2) stavila na same početke svijeta – a Izaija (gl. 11) i Otkrivenje (gl. 21-22) smještaju na svršetak povijesti. Tako se vidi da je sklad čovjeka sa sebi sličnim, sa stvorenjem i s Bogom naum što ga Stvoritelj ostvaruje. Taj je naum bio i jest trajno ometan odbojnim grijehom koji se nadahnjuje na suprotnom naumu, predstavljenom u istoj Knjizi Postanka (gl. 3-11), gdje se opisuje nametanje sve napetijeg suprotstavljanja Bogu, čovjeku a naposljetku i prirodi.
2. Suprotnost između dva nauma izbija u jasnom pozivu kojemu je čovječanstvo, prema Bibliji, pozvano i u posljedicama izazvanim njegovom nevjernošću prema tom pozivu. Ljudsko biće prima poslanje vladanja nad stvorenjem kako bi zablistale sve njegove mogućnosti. Nalog je to koji je božanski Kralj dao u iskonu stvaranja kada muškarac i žena, koji su “slika Božja” (Post 1,27), primaju naredbu da se plode, množe, napune zemlju, sebi je podvrgnu, zavladaju nad ribama morskim i pticama nebeskim i nad svakim živim bićem koje gmiže po zemlji (usp. Post 1,28). Sveti Grgur Nisenski, jedan od trojice velikih kapadocijskih otaca, tumačio je: “Bog je stvorio čovjeka takvim da bi mogao zemljom kraljevati… Čovjek je stvoren na sliku onoga koji vlada svemirom. Sve pokazuje da je od samoga početka njegova narav obilježena kraljevanjem. On je živa slika koja svojim dostojanstvom sudjeluje u savršenstvu božanskoga uzora” (De hominis opificio, 4; PG 44,136).
3. Ipak čovjekovo gospodstvo nije bezuvjetno, nego služiteljsko; to je stvarni odraz jedinoga i bezgraničnog Božjega gospodstva. Zato čovjek to svoje gospodstvo mora živjeti mudro i s ljubavlju, sudjelujući u neizmjernoj Božjoj mudrosti i ljubavi” (Evangelium vitae, 52). U biblijskom rječniku “dati ime” stvorenjima (usp. Post 2,19-20) znak je toga poslanja upoznavanja i preobrazbe stvorene stvarnosti. Ne poslanje bezuvjetnog i neospornog gospodara, nego službenika Kraljevstva Božjega, pozvanog nastaviti Stvoriteljevo djelo, djelo života i mira. Njegova je zadaća, određuje Knjiga Mudrosti, “upravljati” svijetom u svetosti i pravednosti (Mudr 9,3).
Na žalost, pogledamo li predjelima našega planeta, odmah se opaža da je čovječanstvo razočaralo božansko očekivanje. Osobito u naše doba, čovjek je bez oklijevanja opustošio šumovite doline i brda, zagadio vode, izobličio nastanjena područja, učinio zrak zagušljivim, poremetio hidro-geološke i atmosferske sustave, opustošio zelena prostranstva, divljački proveo industrijalizaciju, ponizivši – da se poslužimo slikom Dantea Alighierija (Raj, XXII, 151) tu “lijehu”, a to je zemlja, naše prebivalište.
4. Treba stoga poticati i podupirati ‘ekološki razgovor’, koji je u ovim posljednjim desetljećima učinio čovječanstvo osjetljivijim i glede katastrofe u koju se zaputio. Čovjek više nije Stvoriteljev ‘službenik’. Ali samovlasni tiranin shvaća da se napokon mora zaustaviti pred ponorom. “Stoga treba pozdraviti povećanu pažnju u korist kvalitete života i ekologije, koja se bilježi iznad svega u naprednijim društvima, u kojima očekivanja ljudi nisu više usredotočena toliko na probleme preživljavanja koliko prvenstveno na traženje globalnog poboljšanja uvjeta života” (Evangelium vitae, 27). Nije riječ stoga samo o “fizičkoj” ekologiji koja samo nastoji zaštititi područja življenja raznih živih bića, nego također o “ljudskoj” ekologiji, koja čini dostojanstvenijim život bićâ, štiteći im iskonsko dobro života u svim njegovim očitovanjima i pripremajući budućim naraštajima okoliš koji će se najviše približiti Stvoriteljevu naumu.
5. U ponovno pronađenom skladu s prirodom i sa samima sobom muškarci i žene vraćaju se onoj šetnji u vrtu stvaranja, tražeći načina da zemaljska dobra budu na raspolaganju svima a ne samo nekim povlaštenima, upravo kako je poticao biblijski Jubilej (usp. Lev 25,8; 13,23). Usred tih divota otkrivamo Stvoriteljev glas, što ga prenose nebesa i zemlja, dan i noć: jezik “bez riječi i glasa što se može čuti”, koji se razliježe po svoj zemlji (usp. Ps 19/18/,2-5).
Knjiga Mudrosti, koja u Pavlu odjekuje, slavi tu Božju prisutnost u svemiru podsjećajući da “prema veličini i ljeposti stvorova možemo, po sličnosti, razmišljati o njihovu Tvorcu” (Mudr 13,5; usp. Rim 1,20). O tom pjeva također drevna židovska kasidska predaja: “Kamo god idem, Ti! Gdje god se zaustavim, Ti… kud god šećem, gdje god se divim, samo Ti, još Ti, uvijek Ti” (M. Buber, I Racconti dei Chasidim, Milano 1979, str. 256).