Uvodno biblijsko čitanje: “Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe. Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini. Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Jahve Gospoda: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi. Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Jahvina bit će ti zalaznicom” (Iz 58,1,4.6-8).

1. Glas prorokâ – poput onoga Izaijina koji smo upravo čuli – ponovno odzvanja da nas podsjeti kao se moramo zauzimati za oslobođenje potlačenih i da zavlada pravda. Ako nedostaje to zauzimanje, Bogu nije drago štovanje koje mu se iskazuje. Snažan je to poziv, izražen ponekad proturječnim govorom, kao kad Hošea izvješćuje ovo božansko proročanstvo koje je i Isus citirao (Mt 9,13; 12,7): “Ljubav mi je mila, ne žrtve, poznavanje Boga, ne paljenice” (6,6).
I prorok Amos sa žestinom prikazuje Boga koji odvraća pogled i ne prima obrede, svetkovine, postove, glazbe, molbe, kad se izvan svetišta pravednika prodaje za novac i siromaha za par sandala te se gazi po glavi siromahâ kao po prašini (usp. 2,6-7). Stoga je poziv bez odlaganja: “Pravda nek poteče kao voda, i pravica kao bujica silna” (5,24). Proroci, dakle, govoreći u Božje ime, odbijaju bogoštovlje odijeljeno od života, bogoslužje odvojeno od pravde, molitvu odvojenu od svakodnevnog zauzimanja, vjeru bez djela.
2. Izaijin krik: “Prestanite zlo činiti! Učite se dobrim djelima: pravdi težite, ugnjetenom pritecite u pomoć, siroti pomozite do pravde, za udovu se zauzmite” (1,16-17), odzvanja u Kristovu nauku koji nas upozorava: “Ako, dakle, prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom; idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar” (Mt 5,23-24). Na kraju života svakog čovjeka i na završetku povijesti čovječanstva Božja će pravda ovisiti upravo o ljubavi, o vježbanju pravednosti, o prihvaćanju siromaha (usp. Mt 25,31-46). Pred zajednicom razorenom podjelama i nepravdama kao u Korintu, Pavao dolazi do toga da zahtijeva uskraćivanje sudjelovanja u euharistiji, pozivajući kršćane da ponajprije ispitaju svoju savjest, da ne budu krivci tijela i krvi Gospodinove (usp. 1 Kor 11,27-29).
3. Služba djelatne ljubavi, sukladno povezana s vjerom i s bogoslužjem (usp. Jak 2,14-17), zauzimanje za pravdu, borba protiv svakog tlačenja, zaštita dostojanstva osobe nisu za kršćanina izrazi čovjekoljublja poticanog samo pripadnošću ljudskoj obitelji. Riječ je, naprotiv, o odlukama i činima koji imaju duboko religioznu dušu, to su prave i vlastite žrtve koje su Bogu drage, prema tvrdnji Poslanice Hebrejima (usp. 13,16). Osobito je jasna opomena Ivana Zlatoustoga: “Želiš li častiti tijelo Kristovo? Nemoj ga zanemariti kad se nađe golo. Ne iskazuj mu čast ovdje u hramu svilom, da ga potom zanemariš vani, gdje trpi hladnoću i golotinju” (In Matheum hom. 50,3).
4. Upravo jer se “u suvremenom svijetu uvelike probudio osjećaj za pravdu, Crkva dijeli s ljudima našega vremena tu duboku i žarku želju za pravednijim životom na svim područjima, i ne propušta prilike da osvjetljuje različite vidove pravednosti kakvu zahtijeva život ljudi i društava. Potvrda za to je i razvoj katoličkoga socijalnog nauka u ovom posljednjem stoljeću” (Dives in misericordia, 12). Ta zadaća razmišljanja i djelovanja mora primiti osobiti poticaj počevši upravo od Jubileja. U svojoj biblijskoj osnovi, on je proslava solidarnosti: kad bi zazvučala truba jubilejske godine, svatko bi se “vratio na svoju očevinu, k svome rodu”, kako kazuje službeni tekst Jubileja (Lev 25,10).
5. Ponajprije, zemljišta prodana zbog različitih ekonomskih i obiteljskih okolnosti vraćala su se prijašnjim vlasnicima. Jubilejskom se je godinom, stoga, svima omogućavao povratak na idealno polazište, po odvažnom i hrabrom djelu ujednačene pravednosti. Očiti je doseg, koji bi se mogao nazvati “utopističkim”, prijedlog kao konkretno sredstvo konsolidacije povlastica i pronevjere: to je poticaj da se društvo potakne prema uzvišenijem idealu solidarnosti, velikodušnosti i bratstva. U suvremenim povijesnim koordinatama povratak na izgubljene zemlje mogao bi se izraziti, kako sam već više puta predložio, u potpunom oprostu ili barem u smanjenju međunarodnog duga siromašnih zemalja (usp. TMA, 51).
6. Druga se jubilejska zadaća sastojala u tome da bi se rob slobodan vratio u obitelj (usp. Lev 25,39-41). Bijeda ga je odvukla u poniženje ropstva, sada se otvarala pred njim mogućnost izgradnje vlastite budućnosti u slobodi, unutar vlastite obitelji. Zbog toga prorok Ezekiel jubilejsku godinu naziva “godina otpusta”, to jest otkupa (usp. Ez 46,17). Druga biblijska knjiga, Knjiga Ponovljenog zakona, želi pravedno, slobodno i solidarno društvo s ovim riječima: “Da ne bude siromaha kod tebe (…); Nađe li se kod tebe kao siromah netko od tvoje braće… ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke” (15,4.7).
K toj solidarnosti i mi moramo težiti: “Solidarnost siromaha među sobom, solidarnost sa siromasima na koju su pozvani bogati, solidarnost radnika s radnicima” (Uputa Kongregacije za nauk vjere O slobodi i oslobođenju, 89). Tako življen, Jubilej koji je tek završio i dalje će donositi bogate plodove pravednosti, slobode i ljubavi.