Bogoslovi i odgojitelji bili su predvođeni rektorom preč. dr. Stjepanom Radićem, vicerektorom vlč. Krešimirom Čuturom, duhovnikom mons. dr. Karlom Višatickim, ekonomom preč. Matom Gašparovićem te uz prisutnost umirovljenoga svećenika dr. Slavka Platza, vlč. Josipa Martinovića i vlč. dr. Ivana Zirduma.

Po dolasku u svetište bogoslovi su otpjevali Lauretanske litanije. Uslijedilo je misno slavlje koje je predvodio preč. Mato Gašparović. U propovijedi je pozvao na promišljanje o Božjem raspoloženju prema čovjeku. „Unatoč ljudskoj grešnosti, Bog po Marijinu ‘evo me’ obnavlja svoju ljubav prema čovječanstvu te nas poziva da krenemo ispočetka. Dva su načina na koja Bog spašava i obnavlja savez prijateljstva s nama: opraštajući grijehe i pomažući da ih ponovno ne činimo“, rekao je preč. Gašparović te nastavio: „Bog već od Marijina bezgrešnog začeća šalje čovjeku poruku praštanja koja svoj vrhunac ima u Sinu žrtvovanom na drvetu križa.“ Na kraju je sve potaknuo da se dopuste očarati Božjim prijateljstvom koje zrači po Mariji i iz Marije, za spas ovoga svijeta.

Evanđelje je navijestio đakon Bruno Diklić, jedan od četvorice zaređenih đakona u nedjelju 11. listopada 2020. Nakon mise, duhovnik Višaticki predvodio je pobožnost Majci Božjoj pri čemu su bogoslovi, poglavari i ostali sudionici na poseban način molili za papu Franju, Domovinu, (nad)biskupije iz kojih dolaze i njihove svećenike, Sjemenište i njegove djelatnike i dobročinitelje, kolegice i kolege s Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Đakovu, svoje obitelji i rodbinu, sve bolesne i oboljele od koronavirusa te za sve pokojne, posebno ovog ljeta preminulog bogoslova đakovačke bogoslovije Janoša Kovača. Po završetku misnog slavlje, premda u posebnim okolnostima, bogoslovi su se s poglavarima zadržali u bratskom druženju na otvorenom, učinivši prema običaju zajedničku fotografiju.

To tradicionalno i zavjetno hodočašće priređuje se dva puta u jednoj akademskoj godini – 13. listopada i 13. svibnja – a njime su se 1954. godine poglavari i bogoslovi Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu zavjetovali Gospi Dragotinskoj da sačuva Sjemenište od zatvaranja, kako su to namjeravale učiniti ondašnje komunističke vlasti nakon II. svjetskog rata. Bilo je to jedno od najtežeg vremena za Katoličku Crkvu u Hrvata, razdoblje progona Crkve te zatvaranja velikih i malih sjemeništa (Sarajevo, Rijeka, Split) od strane komunističkog režima. Sjemenište je sačuvano od zatvaranja, a prvo zavjetno hodočašće održano je 1956. u Dragotinu.