Dr. Pirker, s Odsjeka za katoličku teologiju (Goethe Sveučilište Frankfurt na Majni – Njemačka), govorila je o temi „Dobrovoljna podređenost? Razmišljanja o korištenju virtualne stvarnosti u nastavi vjeronauka“. U svom se izlaganju upitala je li razvoj komunikacije, ekonomije i zajedničkog digitalnog djelovanja putem interneta na granici metaverzuma – prilika ili kriza? Virtualna stvarnost i proširena stvarnost postaju sve popularnije u didaktičkoj i pedagoškoj primjeni, uključujući i područje vjeronauka. Ljudi su sve više motivirani da se bave novim tehnologijama. Istodobno se dobrovoljno podčinjavaju pravilima konstruiranih svjetova. U projektu ljudske računalne interakcije, istaknula je predavačica, leže moćni nadzori i ograničenja, koji dosljedno propituju ljude i stvaranje te se trebaju analizirati teološkim kategorijama, a da se ne izgube iz vida i mogućnosti upotrebe u vjeronauku.

„Proroci u kotlu tiranije oružja, gluposti i većine. Proročki modeli za teologiju u kriznim vremenima“, bio je naslov izlaganja doc. dr. sc. Miljenke Grgić s Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Izlaganje osvjetljuje aktualnu ukrajinsku krizu iz proročke perspektive, predstavlja je kao kompleksan oblik tiranije i ocrtava proročke modele za teologiju u sličnim kriznim vremenima. Ukrajinska kriza tiranski se nametnula cijelome svijetu. Svi su njome na neki način pogođeni, svi su prisiljeni na neka odricanja i restrikcije i od svih se očekuje neko politički korektno mišljenje i stav, pa se opravdano može govoriti o tiraniji ukrajinske krize, kazala je predavačica. Ta tiranska kriza ponajviše igra na kartu tiranije; ona se tiranski nameće svijetu prozivanjem tirana i govorom o tiraniji. Iza takve tiranije ne stoji jedan tiranin, nego mašinerija tirana, koji oružjem, ideologijom i propagandom konsolidiraju tiransku krizu. Tiranija ukrajinske krize osobito je usmjerena na teologe, čiji se glas više sluša u kriznim vremenima. Teologe se nastoji pretvoriti u agente tiranije suptilnim tiranskim metodama; jedne se uvjerava tradicionalnim teološkim argumentima, druge povijesnim lekcijama sličnih sukoba i kriza, treće se mobilizira prizivom na njihov moralni osjećaj i odgovornost, a one koji se svemu tome odupiru diskreditira se kao neprijateljske agente ili jednostavno kao loše vjernike i teologe. Tako se teolozi, htijući ili ne htijući, prije ili poslije nađu u kotlu tiranije. U kotlu tiranske krize traži se adekvatni teološki odgovor, a njega pružaju poruke biblijskih proroka u sličnim kriznim vremenima, naglasila je dr. Grgić.

Izlaganje je fokusirala na dvije krize koje su zahvatile drevno judejsko kraljevstvo u vrijeme proroka Izaije i Jeremije: sukob Judeje i Asirije od 705. do 701. pr. Kr. i sukob Judeje i Babilona od 597. do 586. pr. Kr. Ti drevni sukobi u mnogočemu podsjećaju na aktualni sukob Ukrajine i Rusije i njegovu globalnu pozadinu. Umjesto današnjih Rusije i SAD-a koji se bore za prevlast u Europi i Ukrajini, na drevnoj globalnoj sceni nalazimo Egipat i carstva Mezopotamije, Asiriju i Babilon, koji se bore za prevlast u Kanaanu i Judeji. U prvom i drugom dijelu izlaganja proučavala je spomenute sukobe, a u trećem dijelu integrira Izaijin i Jeremijin proročki odgovor na tiransku krizu i ocrtava proročke modele za teologiju u kriznim vremenima. U objema krizama ustaju proročki disidenti, Izaija i Jeremija, koji ne podržavaju službenu teologiju vlastitog entiteta i ne govore o legitimnim judejskim težnjama, stranoj tiraniji i pravednom i opravdanom ratu. Umjesto toga, oni prokazuju domaću tiraniju koja iracionalno i neopravdano nameće sukob te se zalažu za elementarnu dobrobit vlastitoga naroda i božanske planove koji idu za općim dobrom svih naroda. Poruka obaju proroka u dvjema krizama odbačena je kao neprijateljska propaganda, a oni su diskreditirani kao proročki agenti tiranske velesile, naglasila je predavačica te nastavila, Izaija i Jeremija započeli su i završili svoju misiju u kotlu tiranije oružja, gluposti i većine. Njihov proročki otpor domaćoj tiraniji nije polučio uspjeh; proročke argumente utišali su argumenti oružja, gluposti i većine, te je judejska zemlja u dva navrata razorena, a njezino stanovništvo pobijeno i raseljeno. Dva ista proročka otpora i dvije iste povijesne lekcije, koje bilježi Pismo „poradi našega spasenja” (Dei Verbum 11), proročka su pouka za adekvatno teološko shvaćanje aktualne ukrajinske krize i proročki su model za teologiju u vremenima kompleksne tiranije.

O temi „Od jedinstva do podjele. Sinjska bitka 1715. i njezino obilježavanje 1965. godine“ izlagali su izv. prof. dr. sc. Josip Dukić s KBF-a u Splitu i izv. prof. dr. sc. Davorka Topić Stipić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. U bitci za Sinj 15. kolovoza 1715. Mletačka Republika je uz pomoć domaćeg, kršćanskog ratno sposobnog stanovništva porazila osmansku vojsku. Ta pobjeda otvorila je za Cetinsku krajinu nove perspektive te je utjecala na održavanje viteške Sinjske alke i štovanje Gospe Ramske/Sinjske. Svoj obol obrani Sinja dale su i pojedine crkvene osobe, među kojima se ističu don Ivan Filipović Grčić, fra Pavao Vučković i splitski nadbiskup Stjepan Cupilli, koji je u rujnu 1716. zlatnom krunom ovjenčao Gospin lik, „u znak zahvalnosti za njezinu čudotvornu pomoć i zaštitu”. Povezanost civilne i crkvene vlasti u čuvanju sjećanja na sinjsku bitku kroz organiziranje Sinjske alke i proslavu Gospe Sinjske trajala je sve do dolaska komunista na vlast 1944. godine, koji su odmah po preuzimanju vlasti na zastavu Društva umjesto lika Gospe Sinjske unijeli komunističke simbole te natpis „Smrt fašizmu – sloboda narodu“ i nadnevak 14. kolovoza 1941., dan koji su oni odredili kao početak partizanskog ustanka u Dalmaciji. Na grb Društva su uz godinu 1715. dodali i godinu 1941. sa zvijezdom petokrakom, istaknuto je u izlaganju. Podjele koje su izazvali komunisti u Cetinskoj krajini pokazale su svu svoju apsurdnost 1965. kada je na Sinjsku alku prvi i jedini put stigao Josip Broz Tito, a na proslavu Velike Gospe kardinal Franjo Šeper. Na Sinjskoj alki komunisti su prema podacima državnih vlasti okupili oko 10.000 posjetitelja, dok se na crkvenoj svečanosti koju su organizirali splitski biskup Frane Franić i Franjevački samostan Gospe Sinjske, također prema podacima državnih vlasti, okupilo 60.000 vjernika. Bila je to najveća vjerska proslava održana poslije Drugoga svjetskog rata na prostoru tadašnje Jugoslavije, što je „narodnoj” vlasti bio dovoljan razlog za brigu i poduzimanje operativnih mjera.

Zadnje predavanje održala je Ivana Grabić, lic. theol., doktorandica na KBF-u u Splitu o temi „Ivan Meštrović utamničenik Ante Pavelića i antikomunist“. Predavačica istražuje okolnosti koje su dovele do uhićenja Ivana Meštrovića (1883. – 1962.) od ustaške vlasti 8. studenog 1941., zatim njegov traumatičan boravak u zatvoru i oslobođenje na intervenciju zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca. Uhićenje Meštrovića uvelike je utjecalo na njegov život i stvaralaštvo. U drugom dijelu izlaganja govori o Meštrovićevom odlasku u inozemstvo i njegovom vrlo kritičnom stavu prema jugoslavenskoj komunističkoj vlasti. Glavni izvor za te teme su osobna promišljanja umjetnika iznesena u autobiografskim bilješkama, ali i njegovo dopisivanje s brojnim poznatim osobama.

Moderatori ovoga dijela programa, koji je uključivao i rasprave, bili su: doc. dr. sc. Mihael Prović i doc. dr. sc. Domagoj Runje. U završnu se raspravu aktivno uključio i prof. dr. Marko Trogrlić, opunomoćeni ovlaštenik Velikog kancelara KBF-a u Splitu mons. dr. Dražena Kutleše za Fakultet. Završnu riječ na kraju simpozija uputio je prof. dr. Šimun Bilokapić, v. d. dekana KBF-a u Splitu. Izrazio je radost što je simpozij kvalitetno obradio temu i iznjedrio važne misle koje će biti ukoričene. Zahvalio je svima koji su u njemu sudjelovali, kao i svima koji su sudjelovali u organizaciji, osobito Povjerenstvu za simpozij, a na poseban način i tehničkoj službi gosp. Željku Matasu. Naime, Simpozij se prenosio uživo, preko Facebook kanala Fakulteta. Dvodnevni skup na kojemu je sudjelovalo 10 predavača iz inozemstva i iz Hrvatske proglasio je završenim.