Split, (IKA) – Poslijepodnevni dio programa drugoga dana XVI. međunarodnoga teološkog simpozija koji na temu “Fenomen savjesti” organizira Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Splitu, u petak 22. listopada, započeo je predavanjem prof. dr. Ilije Živkovića iz Zagreba na temu “Savjest kao sastavna komponenta psihološkog pristupa moralnom razvoju”. U prvom dijelu rada predavač je ponudio sažeti pregled psihološkog poimanja savjesti u različitim psihološkim pravcima s posebnim osvrtom na psihoanalitički, bihevioristički, humanistički i kognitivni pristup. Kod kognitivno razvojnih modela zadržao se na najistaknutijim predstavnicima teorija moralnog razvoja: Piagetu, Kohlberghu i Bullu. U drugim dijelu izlaganja usredotočio se na suvremena istraživanja koja su usmjerena na ključne faktore razvoja savjesti u najranijim godinama života. Ponudio je pregled istraživanja koja ukazuju na prvotne temelje stvaranja sustava internaliziranih moralnih principa kod male djece. U te temelje spadaju topli odnosi s roditeljima, dječje iskustvo pozitivnog raspoloženja, roditeljski odgoj i temperament djeteta. Problem s kojim se suočava razvojna psihologija je taj što je mnoštvo nekadašnjih istraživanja rađeno na modelima tradicionalnih obitelji kojih danas gotovo da nema, istaknuo je dr. Živković jer u razvijenim zemljama zapadne Europe i Sjeverne Amerike već 50 % djece odrasta s jednim roditeljem, a u posljednje vrijeme i s “dvije majke” ili “dva oca” (homoseksualni parovi). Više od 80% majki je u radnom odnosu. Djecu odgajaju tete u jaslicama, vrtićima, školama. Stoga je veliko pitanje na koji će način i kakvom kvalitetom budući naraštaji dolaziti do moralnih prosuđivanja i djelovanja po savjesti. S druge strane, tvrdi predavač, moralno djelovanje pa i savjest u postmodernom društvu sve više prelaze u domenu sekulariziranog društva i njegovih ideologija, a sve su manje pod utjecajem tradicionalnih vrijednosti i religije. Dr. Živković je na kraju svoga izlaganja istaknuo kako je još uvijek nedovoljno istraženo pitanje na području psihologije “u kojoj će se mjeri komunikacijska revolucija obilježena internetom, facebookom, kompjuterskim igricama, mobitelima, kablovskom i satelitskom televizijom odraziti na novije naraštaje, njihovo poimanje morala i savjesti?” Zaključuje da će, zasigurno, mnogi psihološki pristupi savjesti biti u značajnoj mjeri modelirani.

U svom izlaganju “Etika, moral, savjest i film: plodonosan susret” prof. dr. Lloyd Baugh iz Rima istaknuo je slijedeće: “kako se umjetnička forma filma razvijala, i nužno odražavala različite i promjenjive kulturne, političke i društvene realnosti u kojima se razvijala, 115 godina duga povijest filma jasno svjedoči o ‘pozvanosti’ na bavljenje pitanjima moralnog sukoba, savješću i moralnim odabirom i djelovanjem”. Tu donosi nekoliko filmova značajnih žanrova (horora, vesterna, znanstvene fantastike…) koji obrađuju problematiku etike, morala i moralnih odabira; povlače ili ‘pak zamagljuju jasnu liniju između dobra i zla, ispravnog i neispravnog, demitologiziraju zlo te individualiziraju moralnu svijest, moralne odabire i bitno ljudsko djelovanje; obrađuju vrlo ozbiljna moralna pitanja o ratu, o genocidu, o pobačaju/pravu na život (Krstarica Potemkin (1925), Rim, otvoreni grad (1945), Shane (1953), Nepomirljivi (1992), Apokalipsa danas (1979), 4 mjeseca, 3 tjedna & 2 dana (2007), Shoah (1985) i dr.). Govoreći o filmovima o Isusu, koji su stari koliko i sedma umjetnost, naglasio je da se i u njima prikazuju, prilično očito, bitni moralni problemi, odabiri i djelovanja (Posljednje Kristovo iskušenje (1988), Evanđelje po Mateju (1964), Sin čovječji (2006)). I ostali filmovi s religioznim temama nude široku lepezu pristupa istim pitanjima. U njegovih 20 godina iskustva u pripremanju teoloških predavanja i seminara o filmskim tekstovima te pisanju o filmu i teologiji, brojni filmovi se izdvajaju kao posebno snažni zbog temeljnih i kritičkih etičkih pitanja koja postavljaju, zbog moralnih odabira i djelovanja koje prikazuju, i zbog moralne svjesnosti koju glavna lica pokazuju i nude svojim gledateljima. Još jedan plodonosan pristup filmu i moralnom diskursu vidi i preko auteur teorije, koja prepoznaje neke redatelje kao istinske “autore”, filmske stvaraoce s integritetom i suvislom vizijom, koji se uvijek vraćaju moralnim temama u svim ili mnogim svojim filmovima. Jednom filmu, koji se, kako je rekao, “ističe po dramatičnosti i jedinstvenosti”, u svom je izlaganju posvetio posebnu pozornost a nosi naslov “Dekalog” Krzysztofa Kieslowskog (1988). U devet od deset filmova “Dekaloga” Kieslowski utjelovljuje moralno-povezujuću prisutnost Boga u misterioznom liku “tihog svjedoka” koji je providonosno prisutan i aktivan u kritičnim trenucima moralne krize, odluka i djelovanja glavnih lica. Kieslowski poručuje da je ova neprestano aktivna, ljubeća prisutnost Boga u ljudskim bićima i ljudskom iskustvu, upravo ono što generira etičke strukture u ljudskoj kulturi i ono što generira konkretno moralno djelovanje unutar tih struktura. Dr. Baugh je posvjedočio da tijekom više od 20 godina koristi filmove u vođenju molitvenih i duhovnih vježbi, i to sa zamjetnim uspjehom. Nadalje, smatra da ne samo tzv. vjerski filmovi ili filmovi koji izravno obrađuju pitanja morala nego da bilo koji film koji nastoji prikazati ljudsko iskustvo na iskren način, može postati za gledatelja mjesto dubokog moralnog i duhovnog iskustva. “Film prikazivan u idealnim uvjetima – zatamnjena prostorija, veliki ekran, dobar projektor, dobro ozvučenje – u stvari poziva gledatelja da bude više od gledatelja, da bude i sudionik, premda indirektno, u mašti, u iskustvu koje se prikazuje na filmu. Taj film poziva gledatelja da proživi to iskustvo, da osjeti moralni sukob, da se identificira u pozitivnom ili negativnom smislu s odabirima glavnih lica te da proživi posljedice tih moralnih odabira”, zaključuje predavač.

Nakon kratke rasprave i stanke uslijedilo je kratko izlaganje mr. sc. Borisa Vidovića iz Splita o temi “Logoterapija i savjest”. “Smisao je ono što treba biti, a što je to, prepoznaje savjest koja intuicijom dohvaća ono što se treba ostvariti. Smisao nije nikada općenit već pojedinačan, i odnosi se na pojedinačnu situaciju i na pojedinačnu osobu. Proizlazi iz toga da čovjek ne može tražiti izgovor u biološkim, psihološkim i društvenim ograničenostima, kako ne bi odgovorio na postavljeno mu pitanje. On je uvijek odgovoran za vlastito ponašanje unatoč ograničenjima svoje osobne slobode, i samo je on pozvan odgovoriti na pozive koje mu život upućuje u konkretnim egzistencijalnim situacijama”, ustvrdio je mr. Vidović te dodao da su zbog toga za V. Frankla savjest i smisao neupitno upućeni jedno na drugo. Jednako tako, znači da su logoterapija (liječenje smislom), kao praktična metoda psihoterapijskog djelovanja i savjest bitno povezani i usmjereni jedno na drugo.

Nakon završne rasprave, u kojoj su nazočni mogli postaviti pitanja svim predavačima i razjasniti pitanja koja su se pojavila tijekom predavanja dekan KBF-a u Splitu, dekan Fakulteta dr. Ančić zahvalio je predavačima i sudionicima simpozija na iscrpnim i inspirativnim predavanjima, proglasivši simpozij zatvorenim.