Đakovo, (IKA/TU) – Posljednja predavanja na teološko-pastoralnom seminaru u Strossmayerovoj dvorani Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Đakovu na temu “Svećenik-propovjednik” održana su u petak 17. rujna. Dr. Nikola Vranješ, profesor pastoralne teologije riječkog KBF-a, pokušao je u predavanju “Propovjedništvo i današnji pastoral – mogućnosti i perspektive” sagledati službu propovijedanja kroz vid pastorala te osvijetliti neke od izazova te službe. Propovjedništvo je oznaka i okvir službe naviještanja u Crkvi, odnosno, ono uključuje više sastavnica kojima je zajednička poveznica javno naviještanje Božje riječi. Naveo je različite tipove propovijedanja te govorio o propovjedničkoj službi koja se ravna i hrani Svetim pismom i kojoj je cilj razlagati Božju riječ. “U Božjoj riječi je tolika sila i moć da je ona uporište i životna snaga Crkve, zato je i propovjednička služba izuzetno važna, s njom počinje pastoralno djelovanje, ključna je u procesu obraćenja, kršćanske inicijacije. Ne može se govoriti o pastoralu ako nema propovijedanja”, upozorio je dr. Vranješ. Naviještanje Radosne riječi putem navjestiteljske službe predavač je nazvao prvotnom zadaćom i odgovornošću svećenika. “Riječ Božja snaga je i nadahnuće svećeničke službe; iz te svijesti mora proizlaziti velika odgovornost svećenika za navještaj Riječi. Svećenik je prije svega učenik i sluga, a tek onda služitelj Riječi. Prvi preduvjet za plodonosno naviještanje Riječi je svjedočenje životom”, rekao je predavač te istaknuo važnost molitvene prakse i pravilnog metodološkog pristupa službi kao i važnost daljnje i bliže priprave, upozorivši kako je izostanak samostalnog teološkog studijskog rada, koji hrani i duhovni i molitveni život, jedan od najvećih problema većeg broja današnjih svećenika.
U nastavku predavanja bilo je riječi o homiliji za koju je predavač rekao da je u službi slavljenoga otajstva – mora povezati poruku riječi sa sakramentalnom liturgijom, odnosno Riječ s obredom, u čemu je njezina posebnost. Homilija mora biti aktualna, ona je ovlašteni teološki trenutak aktualizacije poruke spasenja; mora biti povezana sa stvarnim životom ljudi kojima svećenik služi. Poput predavača prethodna dva dana, istaknuo je važnost poznavanja Svetog pisma, nazvavši ga najvećim vrelom i blagom u pripravi homilije. Dio predavanja odnosio se na katehetsko propovijedanje uz što je povezao važnost suodgovornosti vjernika laika, a predavanje je zaključio obraćajući se nazočnim svećenicima: “Neka vam propovijedanje bude pozitivno i poticajno, kako bi se preko njega prepoznala ljepota Božje poruke.”

Predavanje “Prigodne propovijedi” održao je dr. Stanislav Šota. Predstavljajući svećenika – propovjednika, dr. Šota je u uvodu istaknuo kako svećenik može zadržati “status slušane osobe” samo trajnom formacijom, samoobrazovanjem i samoodgojem te gotovo svakodnevnim radom na sebi te kvalitetnim i sadržajnim propovijedima. “Propovijedanje Božje riječi uvelike je odraz identiteta današnjeg svećenika, pitanje svećenikove osobne vjere, umora, zasićenosti, učestalih govora, rijetko prisutne povratne informacije, nedovoljne priprave, opterećenosti mnogim drugim pastoralnim zahtjevima i zadacima, svijesti da se “homilija mora odraditi”, prepoznate slabe želje suživjeti se osobno s Božjom riječju te nedovoljnog naglaska tijekom studija i na što bolje upoznavanje disciplina koje bi svećeniku omogućile kvalitetniji susret s Riječju”, rekao je predavač.
U nastavku je izložio rezultate ankete o propovijedanju, provedene slučajnim odabirom među 10 posto svećenika Đakovačko-osječke nadbiskupije, od kojih oko 63 posto službu obavlja na selu, a ostali u gradu. Na pitanje što je homilija za mene, većina ispitanih smatra da je ona prvotno formacija vjernika, a tek onda osobna formacija. Ispitivanje je pokazalo kako župnici često zbog nedostatka vremena ne stignu kvalitetno pripremiti propovijedi. Pokazalo se da tek četvrtina svećenika ozbiljno i odgovorno priprema za nedjeljnu propovijed, dok se za prigodne propovijedi (kod ukopa, krštenja, vjenčanja) 78 posto župnika uopće ne priprema. Komentirajući taj podatak, predavač je istaknuo: “Župnici često ističu kako teško dolaze do rubnih i distanciranih kršćana, a upravo takvi vjernici često su prisutni na ukopima, vjenčanjima i krštenjima. Stoga župnici ne bi smjeli olako prihvatiti prigodne homilije i nepripremljeno govoriti, jer su one izuzetna prilika za navještaj Božje riječi, posebice rubnima, distanciranima pa i nevjernicima. U prigodnim propovijedima najviše dolazi do izražaja ono najvažnije u propovijedi – osobnost propovjednika i njegova zahvaćenost osobom Isusa Krista.”
U kritičkom osvrtu na anketu predavač je istaknuo kako je današnji svećenik prožet osjećajem kroničnog umora i nemoći u naviještanju, razapet između mnogobrojnih zahtjeva koji se pred njega stavljaju, dok je, s druge strane, homilija najvećem dijelu vjernika jedino što čuju o svojoj vjeri. Osvrćući se na prigodne propovijedi, istaknuo je: “Prigodne propovijedi trebaju dovesti svećenika i njegove adresate do osobnog susreta s Božjom riječju te se ne smiju svesti na hladni protokolarni ritus ili ceremonijum. Dok naviještamo Riječ, posebice u prigodnim propovijedima, često pred očima trebamo imati Isusovu rečenicu: Što ne želiš da tebi čine, ni ti ne čini drugima”, a predavanje završio poticajnim mislima: Propovijedaj prvotno sebi, pa vjernicima u zgodno i nezgodno vrijeme, raspiruj milosni dar u sebi i nikada ne odustaj od propovijedi koja dovodi i tebe i vjernike do osobnog susreta s Kristom raspetim i uskrsnulim.
Seminar je završen zajedničkom raspravom nakon iznošenja izvješća iz rada u skupinama.