Sudionike skupa pozdravili su hvarski biskup Ranko Vidović i župnik don Toni Plenković.

„Radujem se što vam mogu zaželjeti toplu dobrodošlicu ovdje u Hvaru, sjedištu Hvarske biskupije, kojom je u svoje vrijeme časno i odvažno upravljao mons. Pušić. Posebnu zahvalu upućujem izlagačima, onima koje smo slušali jučer na Visu jednako kao i ovima koje ćemo slušati danas. Svi su se oni potrudili, svatko iz svoje perspektive, proučiti život i djelo mons. Pušića kao bi plod svoga rada i promišljanja sažeto ponudili svima nama kao dar. Zahvalno primamo taj dar s uvjerenjem da će nas uvid u životni put i djelovanje biskupa Pušića obogatiti i nadahnuti na odlučan iskorak iz sadašnje krizne, bolje rečeno izazovne, hrvatske i europske stvarnosti. Poštovani sudionici skupa, neka vam je svima plodna i uspješna razmjena znanja i promišljanja kako u središtu ovog skupa tako i na njegovim marginama“, poželio je sudionicima biskup Vidović, zazvavši na sve Božji blagoslov i najavljujući tiskanje.

Potom je pod vodstvom Marije Zaninović Rumora s Instituta HAZU-a u Zadru održano sedam izlaganja, od kojih je prvo bilo opetovano izlaganje hvarskog profesora Joška Bracanovića „Životni vijek i biskupski lik nadbiskupa Mihe Pušića“.

Izlaganje pod nazivom „Crkva u svijetu dubokih i brzih kulturnih preobrazbi“ trebao je održati profesor na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu dr. Tonči Matulić koji nije uspio stići u svoju rodnu biskupiju.

Profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu Mladen Domazet održao je izlaganje „Biskup Pušić – moralne postavke i turizam“ te kazao: „Biskup Miho Pušić u međuratnom razdoblju upućivao je na raskalašeno i nemoralno ponašanje gostiju tijekom ljetne sezone, smatrajući ih pogubnim za lokalno stanovništvo u očuvanju tradicionalnih vrijednosti. Posebno ga je zabrinjavalo relativiziranje morala kod onih vjernika koji su opravdavali postupke i pojave oprečne s kršćanskim načelima. Tim više, biskup Pušić naglašava kako su mnogi podlegli grešnoj toleranciji, nemarnosti i nesmotrenosti, zanemarujući svoju dužnost u čuvanju i zaštiti javnog morala. Odnosno, degradiranje morala sagledava kroz prizmu dugoročnih posljedica koji će dovesti do slabljenja i otuđenja od vjere, smatrajući ujedno kako će oslabiti narod u njegovoj gorljivosti za ideale. U tom pogledu ističe sklonosti mladog naraštaja, koji traži samo zabavu i sport, materijalna dobra i neugasivu žeđ za uživanjem. S obzirom da se nije mirio pasivnom prilagođavanju novonastalim okolnostima, biskup Pušić navodi kako se društvo u mnogočemu vraća nemoralnom poganskom djelovanju i shvaćanju, pozivajući civilne vlasti (ali i lokalno stanovništvo) da stanu na kraj takvim sablaznima“.

Miroslav Akmadža s Hrvatskog instituta za povijest – podružnica Slavonski Brod govorio je o temi „Biskup Miho Pušić i komunističke vlasti“ te istaknuo: „Biskup Pušić, u okolnostima talijanske okupacije dijelova Dalmacije u vrijeme Drugoga svjetskoga rata odlučno se svrstao na stranu antifašističkoga pokreta. U tim okolnostima imao je dobre odnose i s partizanskim pokretom, zanemarujući komunistički, a time i protucrkveni karakter njegovoga vodstva, u svrhu zajedničkoga cilja oslobađanja od talijanske i njemačke okupacije. Iako je kasnije komunističko vodstvo nove jugoslavenske države cijenilo Pušićev antifašistički doprinos, to nije utjecalo na komunistički progon Crkve i na području Pušićeve biskupske nadležnosti. Kao i drugi biskupi, Pušić se morao nositi s ometanjima i zabranama vjeronauka, oduzimanjem crkvene imovine, zauzimanjem crkvenih prostora, zauzimanjem i zatvaranjem crkvenih škola i sjemeništa, oduzimanjem matičnih knjiga, zabranama crkvenih procesija i općom represijom prema svećenicima. Biskup Pušić je protiv navedenih postupaka ustrajno prosvjedovao, ali uglavnom bez većega uspjeha. Na kraju se i sam našao na udaru komunističke represije, zbog odlučnoga otpora svećeničkim udruženjima, koja su osnivana u organizaciji Partije i Udbe, s ciljem razbijanja unutarcrkvenoga jedinstva. Komunističke vlasti to mu nisu nikada oprostile, te je biskup Pušić sve do smrti ostao u njihovoj nemilosti, svrstan među one biskupe koji su smatrani neprijateljem naroda i države“.

Pošto profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Splitu Josip Dukić nije uspio stići njegovo izlaganje „UDB-in dosje (301 415) biskupa Mihovila Pušića“ pročitao je biskupijski kancelar don Ivan Jurin. „Komunistička partija Jugoslavije koristila se svim sredstvima i metodama kako bi preuzela vlast i nametnula jednopartijski politički sustav. U ostvarenju partijskih ciljeva glavnu su ulogu odigrale obavještajno-sigurnosne službe s jedinstvenom organizacijskom strukturom i metodama rada. U ratu je to bila OZN-a (Odjeljenje za zaštitu naroda), a nakon rata UDB-a (Uprava državne bezbednosti/sigurnosti), odnosno SDS (Služba državne sigurnosti). Te službe su bile instrument Titova režima. Osobe koje se nisu slagale s načelima i radom Komunističke partije bile su praćene, istraživane i osuđivane, a dio njih je i eliminiran. Partija je najvećim neprijateljima smatrala emigrante, intelektualce i svećenike, koje je pratila, prisluškivala, privodila na sudove i podvrgavala medijskom linču. Rezultat rada sigurnosnih službi su brojni dosjei, koji su raspadom komunizma postali dostupni istraživačima i predstavljaju vrijedan historiografski izvor. Među praćenim osobama bio je i hvarski biskup Mihovil Pušić (1926. – 1970.), kojega partijski vrh nije pridobio za suradnika pa ga je istraživao, osuđivao i medijski klevetao. U središtu ovog izlaganja je analiza dokumenata (osobni karton i partijska biografija M. Pušića, devet zapisnika saslušanja i presude) koji su sačuvani u dosjeu biskupa Pušića i njihova povijesna kontekstualizacija“, napisao je profesor Dukić.

Zlatko Begonja s Instituta HAZU-a u Zadru predstavio je „Odnos biskupa Pušića i kardinala Stepinca“. „Razmatranja uspostavljenih i održavanih odnosa između dvije značajne osobe, biskupa Mihovila Pušića i kardinala Alojzija Stepinca, koji su svojim djelovanjem tijekom 20. stoljeća ostavili golemog traga u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, podrazumijeva i rasvjetljavanje njihovih pogleda, odnosno postupanja u vremenima životnih i vjerskih iskušenja kako između dva rata, tako u Drugom svjetskom ratu, a napose nakon njega. U tom pogledu može se istaknuti da su obojica svojim pogledima na društvo i okolnosti u kojima su se nalazili, bili posebice ustrajni protivnici protunarodnih i invazivnih ideologija fašizma i komunizma. Nakon završetka Drugoga svjetskog rata i sloma fašizma/nacionalsocijalizma te preuzimanjem vlasti od strane jugoslavenskih komunista, biskup Pušić kao i nadbiskup, odnosno kardinal Stepinac, postali su glavnim ciljem tijela državne vlasti i to upravo iz razloga njihova odbacivanja doktrine koja je zahtijevala promjenu društva i po njemu čovjeka. Zbog svojih stajališta našli su se na drugoj strani, zapravo postali glavnim protivnicima nametanja komunističkih ideoloških predrasuda, što je u takvim odnosima pretpostavljalo mogućnost otvorenog obračuna s njima, i to bez obzira je li se i koliko pritom služilo pravnim i pravednim sredstvima. Njihov odnos u vjerskom, ali jednako tako i svjetovnom smislu, ostao je kao vrijedan primjer na koji se to način mogu uvažavati i poklapati svi oni interesi koji za posljedicu imaju dobrobit naroda i promicanje njegovih ljudskih, duhovnih, tradicijskih i kulturnih vrijednosti. U tom kontekstu ovaj odnos ne treba se promatrati isključivo u vremenu njegova postojanja, već i kao uzor ponašanja svima onima koji su se svojim stečenim pozicijama našli, ili nalaze u sličnim situacijama“.

Jure Trutanić s Hrvatskih studija sveučilišta u Zagrebu govorio je o temi: „Slučaj don Andra Štambuka kao paradigma odnosa jugoslavenskih komunista prema katoličkom kleru u Dalmaciji“ te kazao: „Don Andrija (Andro) Štambuk, izvan lokalnoga konteksta malo poznati svećenik, stupio je u svećenički red 1937. odsluživši mladu misu u rodnim Selcima. Nakon završetka studija na rimskoj Gregoriani vratio se u rodnu Hvarsku biskupiju, čiji je teritorij Rimskim ugovorima ostao u sastavu Nezavisne Države Hrvatske, te je imenovan upraviteljem biskupske kancelarije u Hvaru. Početkom 1944. don Andro Štambuk našao se među gotovo 30 tisuća Dalmatinaca koji su pred jedinicama njemačke Druge oklopne armije u partizansko-britanskom angažmanu evakuirani u pustinje Egipta. Iako je u tamošnjem jugoslavenskom zbjegu obnašao najviše upravljačke funkcije, po povratku iz El Šata 1946. don Andro Štambuk distancirao se od institucija novouspostavljene komunističke vlasti. Stoga je 1948. osuđen za kaznena djela protiv naroda i države, pri čemu se dio optužnice odnosio na njegovo djelovanje u El Šatu.

Nakon što je odslužio kaznu u Kazneno-popravnom domu Stara Gradiška, don Andro Štambuk nastavio je s pastoralnim radom u svojoj dijecezi. U kontekstu eskalacije sukoba između katoličkoga episkopata i jugoslavenskih državnih vlasti oko svećeničkih staleških udruženja, kojima se snažno protivio i hvarski biskup Mihovil Pušić, don Andro Štambuk bio je u rujnu 1953. pod okriljem mraka pretučen u Hvaru. U srpnju 1955. biskup Pušić posvetio je Štambuka za naslovnog balenejskog biskupa i pomoćnoga hvarskoga biskupa. Mjesec i pol nakon posvećenja don Andro Štambuk iznenadno je umro. Nikada do kraja razjašnjeni fizički napad na don Andra Štambuka desetljećima se usmenom predajom prenosi među otočanima Hvara i Brača. S druge strane, izostala je znanstvena obrada tog događaja, što vrijedi i za Štambukovo djelovanje u cjelini, od čega je posebno intrigantan boravak u izbjegličkom logoru El Šatu te presuda protiv njega nakon povratka u domovinu. Imajući u vidu postojeće historiografske spoznaje o odnosima jugoslavenskih komunista prema Katoličkoj Crkvi u proučavanom razdoblju, složen odnos don Andra Štambuka prema danajskim darovima narodnih vlasti funkcionira kao studija slučaja za proučavanje ukupnoga odnosa državne vlasti prema dalmatinskom katoličkom kleru u ratnim i poslijeratnim godinama. Za razliku od onih biskupa Mihovila Pušića i njegova nasljednika Celestina Bezmalinovića, dosje don Andra Štambuka nije zaveden među desetinama tisuća dosjea građana koji su se našli u obradi jugoslavenskih sigurnosno-obavještajnih službi pri Sekretarijatu unutarnjih poslova, iako se temeljem Štambukova javnoga djelovanja može pretpostaviti da je i on zasigurno bio predmet interesa i obrade službi. Usprkos djelomičnoj ‘šutnji’ izvora, na temelju arhivskoga gradiva iz raznih fondova, donekle je moguće premostiti taj dokumentacijski jaz i dubinski analizirati ključne aspekte Štambukove kalvarije. Time se ujedno proširuje historiografska panorama Hvarske biskupije u najvažnijemu razdoblju biskupovanja rezidencijalnog biskupa Mihovila Pušića“.

Ivan Armanda iz Leksikografskog zavoda u Zagrebu svoje izlaganje naslovio je: „Msgr. Celestin Bezmalinović kao pomoćni biskup hvarskoga biskupa msgr. Mihe Pušića“.

„Msgr. Celestin Bezmalinović (Selca na Braču, 1912. – Hvar, 1994.), dominikanac od 1930. i svećenik od 1938., godine 1956. imenovan je hvarskim pomoćnim biskupom i posvećen u Zagrebu. U dogovoru i prema smjernicama ordinarija msgr. Mihe Pušića, uključio se u pastoralni rad i pomagao ordinariju zamjenjujući ga u predvođenju raznih liturgijskih slavlja, obavljanju kanonskih vizitacija i vršenju drugih čina biskupske službe. Godine 1961. zamijenio je biskupa u pohodu ad limina, od 1962. do 1965. sudjelovao je na svim zasjedanjima Drugoga vatikanskoga koncila, a potom se trudio implementirati koncilske odredbe i nauk u Hvarskoj biskupiji. Kao Pušićev generalni vikar, od 1961. godine preuzima sve više obveza na sebe te u Službenome vjesniku Hvarske biskupije, kojega je od 1965. uređivao, redovito objavljuje dekrete i pisma vjernicima i svećenicima zajedno s ordinarijem, a od 1963. samostalno. Upravo je ta tiskovina detaljno pratila djelovanje pomoćnoga biskupa Bezmalinovića pa se temeljem toga može analizirati njegov rad u to doba i vidjeti glavne naglaske pastoralne, administrativne i kulturne djelatnosti koja će još više zaživjeti nakon što je Bezmalinović 1967. imenovan koadjutorom s pravom nasljedstva i apostolskim administratorom Hvarske biskupije sede plena, odnosno 1968. njezinim ordinarijem“, rekao je Armanda.

Popodne su sudionici skupa pohodili hvarsko groblje gdje je don Ivan Jurin predvodio molitvu kraj groba biskupa Mihe Pušića.

Skup je zaključen koncelebriranim misnim slavljem koje je za pokojnoga biskupa Pušića predvodio biskup Vidović uz suslavlje osmorice svećenika. Na kraju je izmoljena zahvalna molitva za biskupa Pušića „koji, sada kada živi u društvu pape Stjepana, Prošpera i svih nebesnika, neka nastavi živjeti u obiteljima Hvarske biskupije, u srcu pastira i vjernika“.