Zagreb, (IKA) – Drugoga dana XXI. Redovničkoga tjedna, 1. listopada, koji se na temu “40 godina Perfectae cartatis – dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkog života”, održava u zagrebačkoj Dubravi, u prijepodnevnom dijelu predavanje na temu “Značenje i smjernice dekreta Perfectae caritatis” održao je fra Bono Zvonimir Šagi, OFMCap. Govoreći o koncilskom odnosno postkoncilskom vremenu, te donošenju koncilskih dokumenata bez kojih je nemoguće razumijevanje dekreta, predavač je istaknuo kako upravo dekret Perfectae caritatis za cilj ima novu provjeru i sučeljavanje katoličkog kršćanstva s današnjim svijetom kao i potragu za novim i razumljivijim jezikom u svrhu evangelizacije. Spomenuti dekret ima svoje doktrinalno teološko uporište u crkvenim dokumentima, posebno u Dogmatskoj konstituciji o Crkvi – Lumen gentium (LG), a svrha mu je dati praktične smjernice za provođenje obnove. Kad je riječ o II. vatikanskom saboru koji je za cilj imao otvaranje modernome svijetu, od samoga se početka koncilskih rasprava ističu četiri ključne riječi: posuvremenjenje, suodgovornost, participacija i dijalog, bez kojega je nemoguće razumjeti zajedništvo kao ključne riječi praktične ekleziologije.

Osim toga, u redovničkoj je obnovi nezaobilazan i povratak na izvore, da bi se provela istinita prilagodba suvremenim okolnostima zajedno s teološkim produbljenjem svega onoga što nam je bilo predano, kako bismo “ostvarili dobar kanal prijenosa za budućnost”. Kao jezgre konkretnih promišljanja redovničke obnove ističu se tri ključna pojma, a to su: identitet, zajedništvo i poslanje, a kriza identiteta i zajedništva u velikoj su mjeri vezane uz poslanje. Osim toga, jedan od problema jest i traganje za praktičnom definicijom redovništva u Crkvi kao zajednici. Progovorivši i o prilagodbi pravila, konstitucija i običajnika unutar samih zajednica, Šagi se upitao i koliko je sve to produbilo i usavršilo izvornu karizmu pojedinog reda, ustvrdivši da je teško reći da je u tom smislu obnova uopće završila, jer je ona trajni proces. Trajnost načelnih koncilskih smjernica odnosi se na duhovnu dimenziju obnove, koja uključuje oživljavanje svijesti o vrhovnom pravilu – slijediti Krista u Crkvi i njenom životu, prepoznavajući njezine aktualne potrebe, razvijanje duha reda i početne karizme utemeljitelja te duhovnosti reda. U predavanju je zatim bilo riječi i o odnosu redovnika i biskupa u Crkvi, u Konstituciji LG, te vezano uz taj odnos pitanje o problemima u mjesnim Crkvama. Zato se sve više nameće potreba analize prijeđenoga puta prilagodbe, na razini cijele Crkve i pojedinog redovničkog instituta, što nas, zaključio je predavač, “poziva da se probudimo iz svog umornog kršćanstva kojemu nedostaje zanosa”, kako to kaže papa Benedikt XVI. koji Crkvu uspoređuje s “barkom koja pušta na sve strane”.

U raspravi koja je uslijedila nakon predavanja, među ostalim bilo je riječi o tome kako pomiriti Isusove riječi da se ne suobličujemo ovome svijetu, s obzirom na to da je među redovničkim zajednicama, koje su u sve većoj utrci s današnjim vremenom, primjetna pojava suobličavanja svijetu, odnosno sve veće udaljavanje od izvornih karizmi utemeljitelja, ali i evanđelja. Osim toga, izrečeno je mišljenje o krizi redovništva, budući da su se mnogi “umorili od obnove redovništva”, pa plodovi i ciljevi II. vatikanskoga koncila još uvijek nisu zaživjeli. Profesor na KBF-u u Zagrebu, Tomislav Zdenko Tenšek, u raspravi je pak rekao kako se perspektiva redovništva i obnove Crkve može protumačiti mislima sociologa i fenomenologa religije Željka Mardešića, koji kaže da je potrebno da redovništvo bude redovništvo siromaha i zapostavljenih, zajedništvo dobrote i milosrdne ljudskosti, zajednica nade i radosti (jer je najveća prijetnja i opasnost širenje pesimizma unutar same Crkve), redovništvo mirotvorstva i praštanja te Crkva dijaloga sa svijetom kako bismo u njega unijeli svjetlo evanđeosko.

Rad Tjedna završio je u poslijepodnevnim satima predavanjem “Kritički osvrt na dekret Perfectae caritatis” dr. Marijana Jurčevića, OP. Govoreći o principu redovničkoga života, Jurčević se zapitao je li u redovničkom životu princip Isus Krist, a kriterij evanđelje. Sam je dekret za cilj imao razriješiti četiri kardinalne točke redovništva: učiniti duhovnu obnovu koja se treba dogoditi kroz povratak Svetom pismu i liturgiji, sukladnu obnovu domisliti u skladu sa sadašnjim svijetom, premisliti odgajanje redovnika, a potrebno je i tipovanje institucija. Ideje vodilje oko kojih je sintetizirana koncilska poruka tiču se poslušnosti koja je usko povezana s odgovornošću, ali i konsekracije i znakovitosti redovništva. Tumačeći, nadalje, obnovu redovništva, predavač je istaknuo da premda je primarni cilj povratak izvorima i evanđeljima, nositelj obnove ne može biti pojedinac, nego samo jednodušna zajednica. U suprotnom, u zajednicama nije došlo do obnove već do raslojavanja, a nezrelost izvođenja obnove dogodila se kao olakšanje i posvjetovljenje, a ne kao prilagodba i produhovljenje u smislu da samostani postanu središte duhovnosti, tj. kontemplacije i otkrivanja Boga u sebi, rekao je predavač. Izvjesnu je pozornost Jurčević posvetio i govoru o zavjetu kao “oslobođenju ljudskoga srca”, zajedničkoj euharistiji bez koje nema niti zajedničkoga života. Istaknuo je i važnost odgoja i formacije redovnika, koja, kako je rekao, nakon Koncila nije bila uspješna. Upitao se zato, koliko je poboljšan način odgajanja, koliko su odgojitelji odgojeni za svoju zadaću, koliko su kandidati ustrajni psihološki i duhovno, ali i kako danas “promovirati” redovnička zvanja na što poziva i dekret Perfectae caritatis. Govoreći zatim i o razlici odnosno sličnosti kongregacija i redova, upitao se je li došlo do veće međusobne povezanosti između redova i jesu li “redovnici postali nova živa rijeka ekumenizma ili pak više fundamentalisti od drugih kršćana”, zaključivši kako je neophodan oblik iskustvene religioznosti. Potrebna je naime revizija života, obnova izvana i iznutra, socijalna i individualna, potrebno je najprije sebe obratiti da bi se drugoga moglo obratiti. Jer, pojava redovničkih pokreta u Crkvi samo je znak da redovništvo ne živi evanđeoski poziv u današnjem vremenu. Stoga bi ono trebalo “svladati ulazak u novo vrijeme, korijenski krenuti naprijed i iznaći odgovor na pitanje što je moj Bog, a što je čovjek”, zaključio je predavač.

Završnu riječ nazočnima je uputila predsjednica Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP) s. Emila Barbarić. Govoreći o posvećenom životu, istaknula je kako je nesumljivo da se redovništvo nalazi u trenucima dubokoga preispitivanja, pogleda usmjerenog u prošlost onoliko koliko je neizostavno, u budućnost koliko je nužno, odgovarajući prije svega na izazove sadašnjosti onoliko koliko je to moguće. Unatoč tomu, Božji pozivi za odluku na posvećeni život ne prestaju, a dokaz za to nisu samo mladi, nego i zreli muškarci i žene. “Na nama je odgovornost kako ćemo im pomoći na tom putu ostvarenja budući da smo pozvani na oživljavanje Duha u nama i okrenuti se Putu, Istini i Životu”, zaključila je.