Vatikan, (IKA) – Na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenja, 20. studenoga, papa Franjo slavio je misu kojom je službeno zaključena Godina milosrđa, prenosi Radio Vatikan. U propovijedi Papa se osvrnuo na to kakvo je Isusovo kraljevstvo. Ukazao je na paradoks: izgleda da Isus nema moći ni slave; na križu je i ne izgleda kao da vlada, već da je nadvladan. No, Isusovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, njegovo kraljevstvo ne određuje moć kao što to vrijedi za kraljevstva ovoga svijeta, već ga definira Božja ljubav, ljubav sposobna susresti i iscijeliti sve stvari. Krist se ponizio, spustio do nas iz ljubavi prema nama i živio je ljudsku bijedu, pretrpio nepravdu, izdaju, napuštenost; okusio je smrt, grob, pakao. Naš Kralj nas nije prokleo, niti nas osvojio, niti je odbacio našu slobodu, već je pripremio put poniznom ljubavlju koja sve oprašta, svemu se nada, sve podnosi (usp. 1 Kor 13, 7). Samo je ova ljubav nadvladala i nastavlja nadvladavati naše najgore neprijatelje: grijeh, smrt, strah. Podsjetio kako danas slavimo jedinstvenu pobjedu, kojom je Isus postao Kraljem i Gospodarem povijesti, a njegova vladavina ljubavi preobražava grijeh u milost, smrt u uskrsnuće, strah u povjerenje. Ipak, upozorio je papa Franjo, malo znači ako vjerujemo da je Isus Kralj svemira, ali ga ne učinimo Gospodinom naših života: sve je to prazno ako Isusa ne prihvatimo osobno i ako ne prihvatimo njegov način kraljevanja. Kako bismo to shvatili, pomažu nam likovi iz današnjeg evanđelja: narod koji se drži podalje, oni blizu križa te razbojnik do Isusa.
Narod je stajao ondje i promatrao, svi šute, nitko se ne približava. Ljudi su na razdaljini, promatraju što se događa. To su oni isti što su ga iskali kad su nešto trebali, a sad stoje podalje. S obzirom na okolnosti naših života i mi možemo imati napast držati se podalje od Isusova kraljevstva, ne prihvatiti u potpunosti skandal ponizne ljubavi, koji nas uznemiruje. No narod koji je svet, čiji je kralj Isus, pozvan je slijediti njegov put vidljive ljubavi; pozvani smo pitati svakodnevno se pitati: „Što od mene zahtijeva ljubav? Koji odgovor dajem Isusu svojim životom?”
Druga grupa ljudi – vođe naroda, vojnici i jedan od razbojnika – ruga se Isusu. Provociraju ga, govore mu da se sam spasi. Kušaju Isusa kao što je to činio đavao na početku Evanđelja (usp. Lk 4, 1-13): ne žele da vlada u skladu s Božjom voljom, nego po standardima ovoga svijeta, odnosno da siđe s križa i uništi svoje neprijatelje. Ako je Bog, neka pokaže svoju moć! Riječ je o napadu na ljubav: spasi sebe, a ne druge. Isusov odgovor je šutnja. On nastavlja ljubiti; oprašta, proživljava trenutak kušnje prema Očevoj volji, uvjeren da će ljubav uroditi plodom.
Kako bismo primili Isusovo kraljevstvo, pozvani smo boriti se protiv ove kušnje, usmjeriti naš pogled na Raspetoga, te postati vjerniji Isusu. Koliko se često nastojimo prilagoditi sigurnostima koje ovaj svijet nudi. Koliko smo često kušani da se spustimo s križa. Privlačnost moći i uspjeha se čini kao lagan, brz način širenja Evanđelja; brzo zaboravljamo kako Kraljevstvo Božje funkcionira. Ova godina milosrđa nam pomaže otkriti srž. Vrijeme milosrđa nas poziva da pogledamo istinsko lice našeg Kralja, lice koje sjaji na Uskrsu, te otkrijemo mlado, predivno lice Crkve, čije lice zrači kad prihvaća; kad je slobodno, vjerno; kad je siromašna u sredstvima, a bogata u ljubavi. Milosrđe, koje nas vodi u srce evanđelja, tjera nas da odbacimo navike i prakse koje su prepreka služenju Kraljevstvu Božjem.
Pojavljuje se i treća osoba, ističe papa Franjo, razbojnik koji Isusu govori: „Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo” (r. 42). Ta osoba nije bila zatvorena u sebe, već se – sa svojim greškama, grijesima i nevoljama – okreće Isusu. Zamolio ga je da ga se sjeti i okusio je Božje milosrđe: „Uistinu, kažem ti, danas ćeš biti sa mnom u raju” (r. 43). Čim Bogu damo šansu, on nas se sjeća. Spreman je potpuno i zauvijek izbrisati naš grijeh jer njegovo pamćenje ne pamti učinjeno zlo, niti ne bilježi pretrpljenu nepravdu. Bog se ne sjeća grijeha, već samo nas, svakog od nas, koji smo njegova ljubljena djeca. I vjeruje da je uvijek moguće početi iznova, rekao je Papa te nastavio:
Zamolimo Boga za milost da nikad ne zatvorimo vrata pomirenja i praštanja, već radije da spoznamo kako nadići zlo i razlike, otvarajući svaki mogući put nade. I kao što Bog vjeruje u nas, tako smo i mi pozvani ulijevati nadu drugima i pružati im priliku. Jer iako se Vrata milosrđa zatvaraju, istinska vrata milosrđa, koja su srce Kristovo, uvijek ostaju širom otvorena za nas. Iz probodenog boka Uskrsloga sve do kraja vremena teku milosrđe, utjeha i nada, kazao je Sveti Otac te je na kraju propovijedi poručio: Toliki su osjetili Božju veliku dobrotu i na tome zahvaljujemo, dok se prisjećamo da smo primili milosrđe kako bismo bili milosrdni, da postanemo oruđa milosrđa. Idimo ovim putom zajedno.