Zagreb, (IKA) – U nastavku rada znanstvenog skupa o 100. obljetnici samostalnosti Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca koji je 29. i 30. rujna održan u samostanu Svetoga Duha u Zagrebu o slovenskim franjevcima konventualcima i njihovu položaju u Provinciji sv. Jeronima (1914.-1972.) govorio je o. Igor Salmič. U predavanju je ocrtao put od nastojanja i priključenja ptujskoga samostana Dalmatinskoj provinciji, što se ostvarilo godine 1921., do uspostave samostalne Slovenske minoritske provincije. Salmič se kratko osvrnuo na događaje od dijeljenja Dalmatinske i Padovanske provincije (1907.) do priključenja ptujskoga samostana Dalmatinskoj provinciji sv. Jeronima (1921.), a potom i razdoblje od priključenja Jugoslavenskoj provinciji (14. prosinca 1921.) do izgona slovenskih minorita u Hrvatsku (22. travnja 1941.). Dio ih je otišao u druge samostane, a dio je zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac primio u župe, gdje su ostali u tijeku cijeloga rata. Broj slovenskih minorita u drugoj polovici pedesetih godina stao je kontinuirano rasti te su se pojavile mogućnosti za otvaranje novih župa i samostana, odnosno, kanonsko uređenje već postojećih zajednica. Salmič je istaknuo kako je 1956. bila izglasana Ptujska kustodija, što se, međutim, ostvarilo tek godine 1968. Na provincijskom kapitulu 1971. godine svi su sudionici izglasali Slovensku provincijsku kustodiju, koja je sljedeće godine na generalnom kapitulu postala samostalna provincija. Stoga je Salmič na kraju svog izlaganja podsjetio na riječi prvoga slovenskog provincijala o. Martina Vidoviča po ustanovljenju slovenske provincije: “Vodstvo (hrvatske) provincije svakako je pospješilo i poduprlo zamisao o novoj provinciji. To su činjenice koje svakako moraju biti zapisane u povijesti obiju provincija”.
Dr. Tomislav Premerl u predavanju “Moderna kao izričaj i oblikovatelj sakralnog” osvrnuo se na crkvu Sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu kao vrhunsko arhitektonsko djelo hrvatske moderne između dva rata, čiji je autor arh. Juraj Denzler znao ostvariti sakralni prostor kojim će moći odgovoriti svim sakralnim zahtjevima i ukazati na teološku ideju novim odnosom prema tradiciji, pri čemu tradiciju ovdje ne shvaćamo kao nešto prošlo, ili čak “nazadno”, već kao vječnu i svetu kršćansku istinu. Premerl je istaknuo kako je autor kao osnovnu shemu uzeo naoko povijesnu trobrodnu baziliku mediteranskog ugođaja s odvojenim snažnim zvonikom, koju će proporcionirati po klasičnim estetskim kanonima, da bi odmjereni prostor i vanjskim volumenom i unutrašnjim sakralnim skladom fascinirao kao novi doživljaj. Majstorstvo arhitekta očituje se upravo u postizanju takvog efekta, ovdje prožetog dubokom sakralnošću. Denzler je i na ovom djelu pokazao snažni kreativni naboj prema jednoj po sadržaju tzv. “tradicionalnoj” zadaći koju rješava u modernom duhu bez kolebanja između tradicionalne i nove forme, a to je moguće tek vrhunskim majstorima, naravno onima s dubokom duhovnom snagom i odnosom prema sakralnome. Stoga, analizirajući crkvu Sv. Antuna kao jedno od najvrednijih sakralnih djela hrvatske moderne arhitekture, uz također Denzlerovu sljemensku crkvu Majke Božje Sljemenske iz 1931., dr. Premerl je zaključio kako Denzlerova istinska usmjerenost modernizmu nije bila glasno deklarirana, već se ostvarivala u logičkom stvaralačkom razvoju uz strogost i dosljednost u racionalnoj analizi, ne izgubivši nikada vezu i osjećaj za sredinu u kojoj gradi.
Osvrt na kulturno-umjetničko djelovanje hrvatskih franjevaca konventualaca dao je o. Ljudevit Maračić. Na početku je podsjetio na djelovanje nekih hrvatskih franjevaca u Padovi i Camposampieru (o. Jeronim Granić, o. Frane Dobrović). O. Jozo Milošević, koji se također u Padovi bavio istraživanjem franjevačke prošlosti i proučavanjem skolastičke filozofije, po povratku u domovinu nastavlja s teološko/literarnim radom. Kao Akademijin suradnik objavio je teološke i književno-povijesne uratke, a posebno se istaknuo otkrićem Šibenske molitve. U Šibeniku je za vrijeme službe o. Bernardin Polonijo uredio “Pastirke ili božićne pismice” (1916), a kasnije je kao provincijal pridonio kulturnim djelatnostima Provincije. Tu Maračić posebno ističe duhovni zbor “Ferkić” u Cresu, te u Ptuju literarno-glazbeno djelovanje sjemeništaraca.
U vrijeme zabrana tiskovina u poratno vrijeme, pedesetih godina franjevci su preveli te umnožili životopis o. Maksimilijana Kolbea, iz pera poljske spisateljice na francuskom jeziku Marije Winowske. U nemogućnosti izražavanja na širemu području, neki su franjevci gotovo do savršenstva razvili propovjedničku vještinu te postali birana imena u crkvenoj javnosti. Tu valja istaknuti o. Ivona Ćuka, koji ostaje zabilježen i kao pokretač prvog poslijeratnog katoličkog glasila “Glasnika sv. Antuna Padovanskoga” u ozračju sazivanja Drugoga vatikanskog sabora, o Uskrsu 1962. Maračić je nadalje podsjetio kako je u cjelini stogodišnjeg razdoblja, Provincija imala samo jednog školovanog i vrsnoga glazbenika – o. Tomislava Talana. No, područje povijesnog istraživanja osobito je plodno djelima franjevaca konventualaca. Većina je svoje plodove ostavila u rukopisima, kojih ima popriličan broj u Provincijskom arhivu, a svega je manji dio ugledao svjetlo dana. Uz već spomenutoga o. Bernardina Polonija, valja spomenuti radove i djela o. Marina Oreba, o. Marijana Žugaja, o. Dionizija Drnića, o. Ivona Ćuka i o. Josipa Vlahovića, a od djelatnih franjevaca ističu se o. Nikola Roščić, o. Bernardin Filinić i o. Tomislav Mrkonjić. Popularna hagiobiografija našla je u Provinciji nekoliko vrsnih i afirmiranih imena, što potvrđuje i činjenica da su neki životopisi svetaca objavljeni u više izdanja i na više jezika (o. Ivon Ćuk, o. Zvonko Zlodi). Provincija je dala više vrsnih teoloških pisaca. Prvo mjesto nesumnjivo pripada, i po broju djela i po kvalitete sadržaja, o. Celestinu Tomiću, vrsnom bibličaru, koji je svetopisamsku znanost uspio na popularan a opet svojevrsno znanstveni način približiti čitateljstvu.
Na kraju je Maračić podsjetio i na skrb za očuvanjem kulturno-umjetničkoga blaga, koje je Hrvatska provincija sv. Jeronima u tijeku osamstoljetne povijesti priskrbila i zadržala u svojim povijesno starijim samostanima, gotovo isključivo na obali. Neki pojedini samostani su uz obnovu vlastitih zgrada, osobitu pozornost posvetili uređenju te spomeničke građe koja se čuva u arhivima, muzejima i knjižnicama. Uz najbogatiju i davno uređenu kulturnu baštinu šibenskog samostana sv. Frane, posebno treba istaknuti potpuno uređenje knjižnice, arhiva i muzeja pri creskom samostanu sv. Frane i djelomični dovršetak sličnih nastojanja pri splitskom samostanu sv. Frane.
S. Anica Jureta, provincijalka Hrvatske provincije sv. Maksimilijana Kolbea franjevki misionarki iz Asiza, u predavanju “O. Pio Polonijo i franjevke misionarke u Hrvatskoj” predstavila je povijesni razvoj te družbe na našem tlu. Uvodno je kratko predstavila životopis o. Polonija (1915.-1992.), koji je dugi niz godina pružao svoj doprinos posebice u odgoju kao magistar novaka, klerika a kasnije i sjemeništaraca u Zagrebu od 1941. do 1953. godine, kada preuzima službu provincijala, koju je obavljao do 1962. godine. U vrijeme njegove službe, na provincijskom kapitulu franjevaca konventualaca u Zagrebu 1959. general Reda o. Vittorio Costantini predložio je da Provincija osnuje zajednicu Sestara franjevki misionarki del Giglio kao što su to ostvarile i druge Provincije izvan Italije. Polonijo je prihvatio taj prijedlog te je uz dopuštenje krčkog biskupa Josipa Srebrnića u creskom samostanu 1961. godine otvorena postulatura u koju ulaze dvije kandidatice. Prema dekretu provincijal o. Pio Polonijo ovlašten je za primanje u kandidaturu i postulaturu kao i u novicijat, a creski gvardijan o. Marijan Žugaj imenovan je za magistra novakinja. Nakon kapitula, 1962. godine na Cres za gvardijana dolazi Polonijo. U studenome dolaze četiri kandidatice iz Bosne, a na Novu godinu 1962. prve dvije postulantice započinju novicijat. Dana 7. siječnja 1963. godine s. Marija i s. Terezija polažu prve redovničke zavjete u ruke o. Pija Polonija i to su prve dvije zavjetovane sestre u Hrvatskoj. Nakon pripojenja Kongregaciji sestara franjevki misionarki del Giglio u Asizu, 1969. godine s. Marija i s. Terezija prisustvuju izvanrednom generalnom kapitulu u Asizu za reviziju Konstitucija. O. Marijan Žugaj pripremio je prijedloge za Konstitucije a kao najvažnije pitanje iznio je decentralizaciju Družbe osnivanjem Provincija ili Generalnih delegatura. Na kraju je s. Jureta istaknula kako povezanost franjevki misionarki s Provincijom sv. Jeronima franjevaca konventualaca i danas postoji. Sestre djeluju u tri samostana u Cresu te Vinkovcima i Novom Marofu gdje vode kućanstvo, sviranje i pjevanje, katehizaciju u župi i školi, pomažu starima, bolesnima, siromašnima i duhovno potrebnima.
Posljednje predavanje posvećeno kratkom životnom putu fra Teofila Mirka Hana (1918.-1953.), s posebnim osvrtom na njegov spisateljski rad, predstavio je o. Augustin Kordić. Nakon ulaska u sjemenište franjevaca konventualaca 1931., i studija na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, 4. srpnja 1943. zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac zaredio ga je za svećenika, te je ubrzo imenovan kapelanom župe sv. Antuna u Zagrebu, a vodio je i duhovne obnove po župama, te je djelovao kao pučki misionar. Studij povijest umjetnosti i kulture s klasičnom arheologijom započeo je potkraj 1944. godine, a nakon prekida nastavlja 1946/47. i 1947/48. godine. Studij je prekinuo zbog uhićenja, presude i zatvora. Uhićen je 9. studenog 1948. u Petrovaradinu. U istražnom zatvoru u Zagrebu bio je od 9. studenog 1948. do podizanja optužnice 14. lipnja 1949., odnosno do dana presude 28. lipnja 1949. Fra Teofil je najprije izdržavao zatvorsku kaznu u Lepoglavi, gdje je tada bio i zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac. Neko vrijeme mu je fra Teofil i ministrirao. Dana 16. rujna 1951. fra Teofil prebačen je u zatvor u Staroj Gradiški. Ni mjesec dana po izlasku iz zatvora umro je u Splitu. Kordić je istaknuo kako se fra Teofil dokazao kao pisac članaka u časopisu Svetište sv. Antuna. Napisao je 51 članak, 16 pjesama, 2 prevedene-prepjevane pjesme, 2 prevedena članka, te jedan izvanredan članak o crkvi Sv. Antuna Padovanskoga u Zagrebu u časopisu Hrvatski narod i drugi u “Prilogu” ili zborniku prigodom proglašenja sv. Antuna Padovanskoga naučiteljem Crkve. Bio je i urednik dva dvobroja “Glasnika svetišta sv. Antuna”, prvoga i posljednjeg. Riječ je zapravo o časopisu “Svetište sv. Antuna”, koji je poslije rata morao promijeniti ime. Iz njegova pjesničkog opusa Kordić je posebno istaknuo tri pjesme o mrtvoj majci koju nije upoznao, jer je umrla dok je on još bio vrlo malen. Han se pokazao i kao vrstan pjesnik prevoditelj s francuskog jezika, ali i sa slovenskog jezika. Svoje izlaganje završio je riječima kojima se od fra Teofila oprostio njegov suuznik o. Krsto Kržanić: “O. Teofil Han bio je uzoran svećenik, čistih crkvenih načela i redovnik široke franjevačke duše, tako da smo ga svi visoko cijenili i iskreno voljeli. Kako je bio umjetnički nastrojen, vidio je u svemu, što se zbiva – harmoniju volje Božje, koja kategorički traži žrtve za reparaciju zla u svijetu”.