Zagreb, (IKA) – Predavanjem koje je u poslijepodnevnim satima 1. listopada na temu “Kritički osvrt na dekret Perfectae caritatis” održao dr. Marijan Jurčević, OP, završen je tradicionalni XXI. Redovnički tjedan koji se na temu “40 godina Perfectae caritatis – dekreta o prilagođenoj obnovi redovničkoga života”, 30. rujna i 1. listopada održavao u samostanu hercegovačkih franjevaca na zagrebačkoj Dubravi. Govoreći o principu redovničkoga života, Jurčević se zapitao je li u redovničkom životu princip Isus Krist, a kriterij evanđelje. Sam je dekret za cilj imao razriješiti četiri kardinalne točke redovništva: učiniti duhovnu obnovu koja se treba dogoditi kroz povratak Svetom pismu i liturgiji, sukladnu obnovu domisliti u skladu sa sadašnjim svijetom, premisliti odgajanje redovnika, a potrebno je i tipovanje institucija. Ideje vodilje oko kojih je sintetizirana koncilska poruka tiču se poslušnosti koja je usko povezana s odgovornošću, ali i konsekracije i znakovitosti redovništva. Tumačeći nadalje obnovu redovništva, predavač je istaknuo da premda je primarni cilj povratak izvorima i evanđeljima, nositelj obnove ne može biti pojedinac, nego samo jednodušna zajednica. U suprotnom, u zajednicama nije došlo do obnove već do raslojavanja, a nezrelost izvođenja obnove dogodila se kao olakšanje i posvjetovljenje, a ne kao prilagodba i produhovljenje u smislu da samostani postanu središte duhovnosti, tj. kontemplacije i otkrivanja Boga u sebi, rekao je predavač.

Izvjesnu je pozornost Jurčević posvetio i govoru o zavjetu kao “oslobođenju ljudskoga srca”, zajedničkoj euharistiji bez koje nema niti zajedničkoga života. Osim toga, istaknuo je važnost odgoja i formacije redovnika, koja, kako je rekao, nakon Koncila nije bila uspješna. Upitao se zato, koliko je poboljšan način odgajanja, koliko su odgojitelji odgojeni za svoju zadaću, koliko su kandidati ustrajni psihloški i duhovno, ali i kako danas “promovirati” redovnička zvanja na što poziva i dekret Perfectae caritatis. Govoreći zatim i o razlici odnosno sličnosti kongregacija i redova, upitao se je li došlo do veće međusobne povezanosti između redova i jesu li “redovnici postali nova živa rijeka ekumenizma ili pak više fundamentalisti od drugih kršćana”, zaključivši kako je neophodan oblik iskustvene religioznosti. Potrebna je naime revizija života, obnova izvana i iznutra, socijalna i individualna, potrebno je najprije sebe obratiti da bi se drugoga moglo obratiti. Jer, pojava redovničkih pokreta u Crkvi samo je znak da redovništvo ne živi evanđeoski poziv u današnjem vremenu. Stoga bi ono trebalo “svladati ulazak u novo vrijeme, korijenski krenuti naprijed i iznaći odgovor na pitanje što je moj Bog, a što je čovjek”, zaključio je predavač.

Na samom kraju, završnu riječ nazočnima je uputila predsjednica Hrvatske unije viših redovničkih poglavarica (HUVRP), s. Emila Barbarić. Govoreći o posvećenom životu, istaknula je kako je nesumljivo da se redovništvo nalazi u trenucima dubokoga preispitivanja, pogleda usmjerenog u prošlost onoliko koliko je neizostavno, u budućnost koliko je nužno, odgovarajući prije svega na izazove sadašnjosti onoliko koliko je to moguće. Unatoč tomu, Božji pozivi za odluku na posvećeni život ne prestaju, a dokaz za to nisu samo mladi nego i zreli muškarci i žene. “Na nama je odgovornost kako ćemo im pomoći na tom putu ostvarenja budući da smo pozvani na oživljavanje Duha u nama i okrenuti se Putu, Istini i Životu”, zaključila je.