Zagreb, (IKA) – Posljednjeg dana 49. teološko-pastoralnog tjedna, u četvrtak 29. siječnja, održana su dva predavanja. U predavanju o “Kršćanskoj inicijaciji odraslih – modelu pastorala u župnoj zajednici” dr. Alojzije Čondić istaknuo je kako se inicijacija ponekad svodi na ne-inicijaciju, tj. na inicijaciju kojoj nedostaju bitne pastoralne odrednice, pa se inicijacija rasprši, a onaj koga se htjelo uputiti u kršćanski život nestane, često bez zahvalnosti, zakržljavši u vjerskom sazrijevanju. Razlog toga uočava se u nedostatnomu kršćanskom odgoju i zrelosti odraslih u vjeri, rekao je predavač, osobito apostrofirajući obitelj koja bi trebala djeci i mladeži biti temeljni uvoditelj u vjeru. Zapaža se i manjak pastoralno zauzetih župnih zajednica, koje bi mistagoški njegovale zajedništvo, i koje bi trebale pomoći svima koji žele stjecati vjersko iskustvo, rasti u vjeri i sudjelovati u životu župne zajednice. U takvim crkvenim i društvenim okolnostima događa se da tijek kršćanske inicijacije ne počinje, nego neobično završava. Inicijacijski pristup bi trebao biti put metanoje i inicijacije kršćanskoga života, u stvarnosti se pokazuje kao tijek završetka s vjerskim životom koji slabi iz naraštaja u naraštaj. Stoga je predavač postavio pitanje može li inicijacija odraslih, kakva se provodi biti model pastorala u župi, odnosno, radi li se u redovitome pastoralu uopće na sustavnoj inicijaciji odraslih vjernika? Jer, bez vjerske zrelosti odraslih, teško je očekivati da će, u većoj mjeri, djeca i mladež ustrajati u svjedočenju u vrtlogu sekularizma. To zahtijeva metanoju uobičajenoga pastorala. No, taj zaokret, u surječju postojeće kulture, tiče se životnih paradigmi i stožernih sidrišta, tj. nedostatni su ‘fasadna’ prilagodba i djelomični popravak, nego je potrebno temeljito preispitivanje i preinaka pastoralnoga uporišta i rada. Danas nije dopustivo nastaviti s pastoralnim oblicima kao da je doba sociološkoga kršćanstva, tj. nedostatne su prilagodbe koje se kreću unutar spomenutoga modela, a odnose se na produljenje priprave, promjenu tekstova i obrazaca, prebacivanje dobi potvrde, što nerijetko izaziva napetosti. Nužan je oblik pastorala inicijacije ne samo prilagođen radi umirivanja savjesti, nego prilagođen našemu vremenu, rekao je dr. Čondić, te istaknuo kako se postavlja pitanje čemu može pridonijeti kršćanska inicijacija odraslih u obnovi župnoga pastorala. Pitanje je, je li naše župne zajednice samo “dijele” sakramente, ili su zajednice koje stvarno uvode u vjeru. Inicijacija shvaćena u širem pastoralnom smislu od podjele sakramenata pridonosi obnovi crkvenosti, pokreće svijest o odgovornosti i važnost sudjelovanja u župnoj zajednici da bi se pridonijelo prenošenju vjere. Riječ je o jasnoj percepciji da se u društveno-kulturalnim okolnostima, smatra naravnim sazrijevanje u vjeri i kršćanski odgoj za onoga koji želi živjeti zrelo i odgovorno u Crkvi i svijetu svjedočeći vjeru u Isusa Krista. Riječ je o temeljnomu stjecanju operativnoga obzorja bez kojega svaki pastoralni pothvat tapka u praznini i nesposobnosti učinkovito se ostvariti. Inicijacija odraslih pokreće i uključuje cijelu župnu zajednicu i ne dopušta suzdržanost, nego stvara pastoralnu živost.
Predavač je na kraju još jednom istaknuo kako u redovitom pastoralu prvotna briga nije rasprava o dobi potvrđenika, o strahu od osipanja od vjeronauka, nego razmišljati o pastoralu odraslih koji će svojom vjerskom odgovornošću i kršćanskim odgojem mladeži posvjedočiti važnost vjere, pripadnost župnoj zajednici i pripravu za potvrdu i druge sakramente stvarajući Crkvu prožetu sviješću inicijacijske i evangelizacijske zajednice.

Posljednje predavanje na ovogodišnjem TPT-u s temom “Trinitarno-teološko promišljanje kršćanske inicijacije” održao je dr. Ivica Raguž. Naglasak je stavio na trinitarno-euharistijski uvid u teologiju kršćanske inicijacije koji se rijetko može susresti u dogmatskim, katehetskim i pastoralnim promišljanjima o kršćanskoj inicijaciji. Takav pristup trebao bi omogućiti određeni trinitarno-euharistijski obrat s obzirom na cjelokupno razumijevanje i praksu kršćanske inicijacije, pa tako i same Crkve. U prvom dijelu predavanja, dr. Raguž kratko se osvrnuo na obrise biblijske teologije kršćanske inicijacije i njeno ostvarenje u prvim stoljećima Crkve. Potom je predstavio problematiku kršćanske inicijacije u viđenju i praksi kršćanske inicijacije Katoličke Crkve. Istaknuo je kako je kršćanska inicijacija unatoč pozitivnim doprinosima uzrokovala ipak probleme čije posljedice i danas osjećamo. Dr. Raguž naveo je neke razloge krize crkvenosti i sakramentalnosti. Tako je spomenuo racionalizaciju i instrumentalizaciju svih područja čovjekova života, gdje više nema mjesta za iskustvo transcendencije, za ono što se ne da reducirati na razum i na logiku instrumentalnosti. U novovjekovlju se i sama teologija dala povesti tom racionalizacijom. Njezina je nakana bila racionalnom se metodom suprotstaviti novovjekovnoj kritici religije, kršćanstva i Crkve, ali je pritom potisnula mnoge druge dimenzije kršćanske vjere, napose liturgiju. Ukazao je i da religiju moderni čovjek shvaća kao subjektivni, osobni pristup Bogu. Boga se u takvoj koncepciji isključivo shvaća kao neizrecivu i nespoznatljivu stvarnost o kojoj se gotovo ništa ne može reći. To znači da je takav Bog nepovijesni Bog, Bog koji ne djeluje u povijesti. Iz toga slijedi da sve povijesno, a time crkveno i sakramentalno ne može biti, ili jako teško može biti posredništvom samoga Boga. Dr. Raguž upozorio je i da su pogrešno življena crkvenost i sakramentalnost također uzrokovali distanciranje od Crkve i sakramenata. Liturgija je bila tako “slavljena” da se uopće nije moglo govoriti o slavlju liturgije. Bila je svedena na puki rubricizam u kojemu nije bilo mjesta za slavljeničku, obrednu dimenziju liturgije. Navedeni razlozi, prema dr. Ragužu, ostavili su traga na poimanje Crkve i sakramenata u današnje vrijeme što se posebno očituje u krizi sakramenata kršćanske inicijacije. Kod većine vjernika gotovo je potpuno iščezla svijest o važnosti sakramenata kršćanske inicijacije, osobito krštenja i potvrde. To se zamjećuje i u samoj crkvenoj praksi: beznačajnost katekumenata, zapostavljanje sakramentalnoga pastorala, sakramentalni minimalizam, problematičan poredak sakramenata inicijacije, otuđenje teologije od liturgije i liturgije od teologije.
U nastavku predavanja, dr. Raguž ukazao je na problem nesupovezanosti između sakramenta krštenja, potvrde i euharistije, pri čemu oni postaju samostalni sakramenti. Euharistija koja je središnji sakrament cjelokupne liturgije, koja je izvor i vrhunac svega kršćanskoga života tako postaje tek usputni sakrament. Kršćanska inicijacija koja se prema svojoj teološkoj logici završava euharistijom sada se završava potvrdom. Postavlja se pitanje kako je moguće pristupati euharistiji koja je vrhunac života i zajedništva Crkve bez potvrde, dara Duha Svetoga. To jasno potvrđuje besmislenost i teološku neutemeljenost prethodnosti potvrde pred euharistijom. Nadalje, predavač je podsjetio kako su za potvrdu mnogostruki kriteriji koji su čak zahtjevniji od kriterija za prvu pričest, čime se stječe dojam kako je potvrda važnija od euharistije. Osim toga, kako se prva pričest slavi u ranijoj dobi nego potvrda čini se kao da kršćani ne moraju biti toliko zreliji za euharistiju, kao što to trebaju za potvrdu. Dr. Raguž istaknuo je kako se u tom pogledu očekivalo da će se nakon II. vatikanskog sabora praksa promijeniti. No, ona ne samo da se nije promijenila, već se i radikalizirala.
U posljednjem dijelu dr. Raguž obrazložio je obrat trinitarno-euharistijskoga obrata u kršćanskoj inicijaciji, ali i u svim područjima Crkve naročito u teologiji i katekizmu. Podsjetio je kako jasno dolazi do izražaja da je biblijsko-trinitarno čak opravdano govoriti o prethodnosti potvrde pred krštenjem, ali nikako euharistije prije potvrde. Sakrament krštenja je događaj Duha Svetoga gdje se jedino u Duhu Svetom može pristupiti Isusu Kristu. Sakrament potvrde ostvaruje personalnu relaciju Duha Svetoga, tako da se potvrda s pravom može nazvati sakramentom Duha Svetoga. Nebeski Otac šalje Duha Svetoga da uvede čovjeka u trinitarno zajedništvo u kojima prima darove božanstvenjenja. Stoga bi se moglo reći da krštenje i potvrda predstavljaju poslanja Isusa Krista i Duha Svetoga što ima za svrhu euharistijsko zajedništvo. Na temelju toga, dr. Raguž još je jednom upozorio kako se potvrđuje teza o redoslijedu sakramenata kršćanske inicijacije, koji može biti samo trinitarno utemeljen krštenje-potvrda-euharistija. Stoga je potrebna temeljita promjena kršćanske inicijacije ponajprije vraćanje biblijsko-teološkim temeljima redoslijeda, a ta bi promjena trebala predstavljati trinitarno-euharistijski obrat same Crkve kojim bi se u središte stavila euharistija iz koje sve treba proizlaziti, zaključio je dr. Raguž.