Osijek, (IKA/TU) – “Ova ekumenska molitvena osmina svjedoči da smo sve manje jedni protiv drugih, ali smo često još uvijek samo jedni pored drugih”, rekao je 25. siječnja đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić, predvodeći u kapucinskoj crkvi Sv. Jakova u Osijeku s predstavnicima kršćanskih zajednica grada Osijeka, središnje ekumensko bogoslužje Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, koja se od 18. do 25. siječnja održavala pod geslom “Zar je Krist razdijeljen?” (1Kor 1,13). Obrazac svečanog bogoslužja, kao i molitve cijele osmine, pripravili su kršćani u Kanadi, a tema susreta posljednje večeri bila je: “Zajedno… navješćujmo evanđelje”.

Uz domaćina, gvardijana Kapucinskog samostana fra Miljenka Vrabeca, dekane Osječkog istočnog i Osječkog zapadnog dekanata, preč. Matu Gašparovića i preč. Adama Bernatovića, nazočili su župnici i redovnici osječkih župa, svećenici središnjih nadbiskupijskih ustanova, grkokatolički svećenik Ljubomir Sturko i đakon Dejan Henčić. Iz Pravoslavne Crkve bili su protojerej stavrofor Ratomir Petrović, paroh osječki i arhijerejski zamjenik koji je sudjelovao uime osječko-poljskoga i baranjskog episkopa Lukijana te protojerej stavrofor Mihajlo Marijanac, paroh darđanski i arihijerejski namjesnik baranjski. Iz Reformirane kršćanske kalvinske crkve nazočio je pastor Darko Turšić; iz Evangeličke crkve, župnik slovačke crkvene općine Ilok Dušan Sajak te Đuro Mokran, pastor u Osijeku. Uime predsjednika Saveza baptističkih Crkava u Hrvatskoj, Tome Magde, nazočio je Elvis Džafić; uime Evanđeoske pentekostne Crkve pastor u miru Pavao Moguš. Nazočio je i nadglednik Crkve Božje u Hrvatskoj Matej Lazar Kovačevič, kao i članovi Ekumenske koordinacije osječke regije, na čelu s predsjednikom mr. Antunom Japundžićem. Liturgijsko pjevanje animirali su Koralisti Bogoslovnog sjemeništa iz Đakova, pod vodstvom Dine Klema, uz orguljsku pratnju Emanuela Matesa.
U homiliji mons. Hranić istaknuo je dva važna evanđeoska principa: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj. (…) Tko (…) dijete primi u moje ime, mene prima” i “Tko nije protiv nas, za nas je”, naglasivši kako ti principi predstavljaju upute prema kojima bi se trebali ravnati odnosi između naših Crkava, pastira različitih Crkava, a onda i članova Crkava i vjerničkih zajednica.
“Često zanemarujemo legitiman – ne samo jezični, disciplinski, liturgijski i kulturni – nego čak i teološki pluralizam unutar Crkve kroz prvo tisućljeće, prije raskola, te prizemnim kriterijima raspravljamo o važnosti i ugledu, brojnosti i raširenosti Crkve kojoj pripadamo. Vidimo grijehe i odgovornost drugih za raskole i podjele koje su se dogodile, a zaboravljamo na tvrdoću srca i kršćansku nedosljednost, na grijehe i slabosti u vlastitim redovima, čime smo i mi pridonijeli, ili još uvijek pridonosimo, stvaranju novih podjela te smo suodgovorni zato što je jedna, sveta, sveopća i apostolska Crkva razjedinjena i podijeljena na tolike Crkve i kršćanske denominacije”, rekao je nadbiskup. Podsjetio je da ponekad poput apostola raspravljamo tko je prvi i najveći te u ekumenskim susretima sudjelujemo ne zbog toga što je Isus molio “Da svi budu jedno”, iz dubokog uvjerenja da to treba činiti, već iz sebičnih razloga, smatrajući to prigodom za predstavljanje i afirmaciju vlastite novonastale crkvene zajednice, “a zanemarujući činjenicu da do njezina nastajanja i nije trebalo doći te ne bi ni došlo da smo bili malo veći od sebe i da smo imali malo više Isusova i ekumenskog duha”.
Upućujući na Isusove riječi: “Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima”, podsjetio je na to kako je dijete potrebno drugih ljudi, upućeno na svoje roditelje, ima povjerenje, nije naduto, umišljeno, jednostavno je i iskreno, otvoreno, poučljivo, raspoloživo za različita rješenja i mogućnosti te naglasio: “Tko dijete sačuva u sebi te ekumenizmu pristupa slobodan od kalkulacija i računice odraslih, ne prima samo Gospodina, nego i Onoga koji Ga posla.” Ekumenska zauzetost odgovor je na Isusov poziv za velikodušno služenje naviještanjem evanđelja, poziv na spremnost prihvaćanja udaraca ne samo od drugih, nego i iz vlastite Crkve i vlastite sredine, a samo ljubav prema Isusu i zahvaćenost evanđeljem mogu biti nadahnuće i izvor snage za ustrajnost na ekumenskom putu, pojasnio je mons. Hranić i poručio: “Svaka naša Crkva i svaki od nas u njoj treba biti ponizan, kritičan prema sebi, otvoren i spreman slušati te čuti druge i surađivati s njima. Drugi, makar drugačiji, nisu odmah ni naši rivali, ni suparnici, ni neprijatelji, nego braća u Isusu Kristu.”
Protojerej-stavrofor Marijanac istaknuo je važnost molitve za mir te sjedinjenje i nepokolebljivost Crkve. Naglasio je potrebu i važnost zajedničkog nastupanja i promicanja kršćanskih načela u svijetu u kojemu je, zbog krize suvremene potrošačko-tehničko-tehnološke informatičke civilizacije, kršćansko svjedočenje sve manje uvjerljivo. Podjele nastale tijekom kršćanske povijesti protojerej Marijanac nazvao je ranama na tijelu Kristovu, dok je evanđelje istaknuo kao stil života, a ne religiozni program koji nalikuje programu političkih i društvenih zajednica. Večerašnje bogoslužje ima zadatak približiti sve nas duhu Kristove ljubavi, u bratski i iskreni zagrljaj i otvoreni dijalog kako bismo zagrljeni ušli u osmi dan neprolazne Božje svetosti u njegovu kraljevstvu. To ćemo postići samo ako budemo, kako je rečeno u Evanđelju, kao djeca, poručio je protojerej Marijanac.
Pastor Sajak rekao je da pripadnost Kristu nadilazi sve razlike i poziva na zajedničko građenje Crkve. “Mi kršćani pripadamo jedni drugima. Kada kažemo da nam je strano bogoslužje ortodoksnih ili nekih drugih, to nas ne bi smjelo razdvajati jer vjerujemo u Isusa Krista, a ne u kulturu i tradiciju. Kulture su različite, a Isus je jedan i jedinstven. Zato tamo gdje postoje nejasnoće, ne treba dizati zidove i još više se udaljavati, već te različite forme vjere i života uputiti prema Isusu Kristu”, naglasio je, ističući krštenje kao temelj kršćanskoga jedinstva. Problem razdijeljenosti nije nastao samo podijeljenošću istočne i zapadne Crkve, niti samo za vrijeme reformacije, pa ni za današnjeg sekulariziranog društva, rekao je pastor Turšić, već je jednostavno u ljudima da vole biti Kristovi, ali, više od toga, vole biti robovi drugih idola – političara, župnika, pjevača. “Volimo reći da smo katolici ili kalvini, a pitanje treba biti jesmo li Kristovi! Ako smo Kristovi, onda sve što činimo, trebamo činiti u Kristovo ime, a prvi korak neka bude da se bolje upoznamo”, rekao je Turšić i poručio: “Družimo se i nakon ekumenske osmine!”
Nadglednik Crkve Božje Kovačević naglasio je kako je Gospodin put po kojemu možemo biti okrenuti jedni drugima. U Njemu smo poslani i pozvani čuti kako je On slušao, činiti kao je On činio i biti vidljivi znak Njegove mesijanske ljubavi. “Božje obećanje u Isusu, po nama postaje Bog s nama, na taj način smo autentični svjedoci evanđelja, Radosne vijesti i to nam je zajedničko poslanje. Tako čineći, ispovijedamo istinu da Krist nije razdijeljen”, zaključio je. “Kraj molitvene osmine neka ne bude i kraj naših susreta. Nekada nam se čini, ljudi kažu, da tu ima puno licemjerja, neiskrenosti, pomiješanih osjećaja. Djelomično ima istine u tome, ali zašto ne bismo rekli da ima i puno korisnosti, upoznavanja, uvida u to kako drugi propovijedaju i navješćuju Krista. Ako ne bi bilo ovih susreta i upoznavanja, ne bi uopće ili bi puno teže došlo do dijaloga, a ovako, korak po korak, sve se više upoznajemo”, rekao je umirovljeni pastor Moguš i pozvao: “Naviještajmo Radosnu vijest, ali i živimo evanđelje, pa će Bog imati prilike i više činiti, a svijet i ljudi će prepoznati da smo iskreni, da svi želimo zajedno Bogu služiti, da se njegovo Kraljevstvo širi.” Izaslanik predsjednika Saveza baptističkih crkava Elvis Džafić ekumenizam je okarakterizirao kao stil života čovjeka koji je slobodan te pojasnio da biti slobodan, znači odabrati dobro, pa je odluka za jedinstvo odluka za dobro, za Boga. Cilj ovogodišnjih ekumenskih nastojanja trebao bi biti učvršćivanje međusobnog suživota u Kristu, poručio je.