“Živjeti evanđelje u prilikama neprijateljstva i progonstva”, naslov je najnovije knjige dr. Stjepana Kožula, objavljene u nakladi Glasa Koncila prigodom hodočašća svećenika Zagrebačke nadbiskupije, 24. rujna 2009., na znakovita mjesta novijih hrvatskih stradanja: Staru Gradišku, Jasenovac i Petrinju.
“Crkva sa svojim pastirima želi prednjačiti u promicanju ispravnih načela i humanih stavova, temeljenih na evanđelju i kršćanstvu, molitvom i čišćenjem pamćenja od svake mržnje i želje za osvetom, u izgradnji zajedništva i sloge, u podizanju nade i promicanju općeg dobra”, ističe autor knjige koja na stotinu stranica donosi povijesni vremeplov uz postaje hodočašća, donoseći mnoštvo važnih činjenica o životu Crkve na tim prostorima. Knjiga je opremljen ai brojnim fotografijama mjesta i osoba koje se spominju u tekstu.
Nakon uvodnih napomena o značenju hodočašća u Svećeničkoj godini te podsjećanja na svećenika Antuna Grahovara, prvu žrtvu u Domovinskom ratu, mučki ubijenog 9. studenoga 1990. u župnom stanu na Viktorovcu u Sisku, autor opisuje važne povijesne događaje u župi Stara Gradiška, posebice teško razdoblje nakon Drugog svjetskog rata kada je komunistička vlast onemogućavala pastoralno djelovanje svećenika i 1948. godine porušila crkvu. Promatra i starogradišku tamnicu ili logor u kontinuitetu, tijekom 200 godina njegova postojanja, a posebice vrijeme kada je u njemu poslije Drugog svjetskog rata bio i komunistički logor za svećenike iz cijele Hrvatske. Sami svećenici logoraši procjenjivali su da je u Staroj Gradiški bilo između 200 i 300 svećenika, a u pismohrani Nadbiskupskog duhovnog stola u Zagrebu nalaze se podaci da je 1948. godine šezdesetak svećenika zagrebačke nadbiskupije bilo dovedeno u taj logor. U Staroj Gradiški ubijena su četvorica svećenika zagrebačke nadbiskupije te po jedan kapucin, franjevac trećoredac, isusovac i franjevac Provincije Presvetog Otkupitelja.
Druga postaja hodočašća je u Jasenovcu, koji je obilježen logorom iz vremena NDH, velikim stradanjem civila, a gdje je živote završilo i osam svećenika Slovenaca. Nadbiskup Alojzije Stepinac prihvatio je na područje zagrebačke nadbiskupije oko 300 slovenskih svećenika koje je njemački Reich prognao iz okupirane Slovenije. Upravo je nadbiskup Stepinac, potaknut događanjima u Jasenovcu, nazvao zločince i krvnike najvećim zlom koji se dogodio u Hrvatskoj, a logor u Jasenovcu sramotnom ljagom NDH-a. Područja Stare Gradiške i Jasenovca bila su obilježena i agresijom na Hrvatsku i okupacijom tijekom Domovinskog rata (1991.-1995.) te se autor osvrće i na to razdoblje.
Kako je u hodočašću spomen na stradanja u Domovinskom ratu izabrana treća postaja, u Petrinji, kao simbolu etničkog čišćenja, razaranja i svih žrtava na području povijesne Zagrebačke nadbiskupije, autor donosi podatke o stradanju Zagrebačke nadbiskupije u Domovinskom ratu: razaranja su vršena u 100 župa, na 461. lokalitetu. “Bio je to u povijesti neviđen udar mržnje i etničkog čišćenja, a da o tome danas jedva tko govori. uporno se prešućuje agresija, počeci i uzroci, da bi se dobili željeni kompromisi o ravnomjernoj podjeli krivnje”, piše u knjizi dr. Kožul.
Nužno je zločine i mjesta stradanja tijekom 20. stoljeća gledati u kontinuitetu, s uzrocima i posljedicama, osuđujući svaki zločin, a poštujući svaku žrtvu, ističe dr. Kožul podsjećajući da neutemeljeni kritičari uvijek iznova prozivaju i prigovaraju Crkvi zbog Jasenovca, kao da ona nije učinila ovo ili ono, iako Crkva u Hrvata ima svoj jasan i nedvosmislen stav o tom bolnom pitanju još od 24. veljače 1943. godine do danas, dok su mnogi drugi ili šutjeli ili lutali. I danas postoje nove pojave manipulacije s Jasenovcem, podsjeća Kožul, protumačivši da se manipulacije više ne javljaju u smislu višestrukog umnažanja broja žrtava, već korištenja Jasenovca za ideološke obračune i korištenje jasenovačkih žrtava da bi se njima branio nazadni komunistički koncept antifašizma te na taj način još i danas prikrivalo zločince i zločine komunizma.
Crkva i s tim Svećeničkim hodočašćem želi dati poruku i pouku domaćoj i svjetskoj javnosti, u duhu kršćanskog humanizma, da zlodjela 20. stoljeća treba gledati u kontinuitetu, da treba osuditi sve zločince i zločine totalitarnih ideologija 20. stoljeća, vezanih uz nacizam, fašizam i komunizam, sukladno evanđelju, poveljama Europskog parlamenta i Hrvatskog sabora, te dati pijetet i poštivanje svim žrtvama, navodi dr. Kožul istaknuvši da Crkva ujedno želi da zasjaju toliki svijetli likovi žrtve i predanog služenja upravo iz svećeničkih redova Crkve zagrebačke i Crkve u svijetu.
Dr. Stjepan Kožul, kanonik Prvostolnoga kaptola zagrebačkog, arhiđakon Bjelovarsko-kalničkoga arhiđakonata te predsjednik Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”, rodio se 15. prosinca 1947. u selu Dautan, župa Nevinac kraj Bjelovara. Za svećenika ga je u zagrebačkoj prvostolnici zaredio 27. lipnja 1971. godine nadbiskup Franjo Kuharić. Kao mladom svećeniku, nadbiskup Kuharić povjerava mu službu u središnjoj upravi Zagrebačke nadbiskupije te je dugi niz godina obnašao bilježničku i tajničku službu kod raznih tijela. Uz mnoge druge obveze, Kožul je 25 godina obavljao službu katedralnog propovjednika.
Autor je više knjiga, među kojima se u kontekstu svećeničkih stradanja ističu Martirologij crkve zagrebačke – spomenica žrtvama ljubavi Zagrebačke nadbiskupije te Terra combusta – ratna izvješća župnika Zagrebačke nadbiskupije 1991-1992.(ika-np/sv)