U Godini posvećenog života, a u organizaciji Kongregacije za ustanove posvećenog života i društva apostolskoga života, u Rimu je od 7. do 11. travnja održan Međunarodni kongres “Živjeti u Kristu prema evanđeoskom načinu života” s podnaslovom “Formirani za posvećeni život u srcu Crkve i svijeta”. Na prvom takvom kongresu u povijesti okupilo se više od 1200 odgojitelja i ostalih koji se izravno bave odgojem u redovničkim i ostalim zajednicama posvećenoga i apostolskog života iz cijeloga svijeta, iz 500 različitih karizmi i 106 zemalja svijeta, a rad se odvijao na engleskome, francuskom, talijanskom, španjolskom i portugalskom jeziku.
Kongres je počeo 7. travnja molitvom bdjenja. Prvi radni dan počeo je uvodnim pozdravom tajnika Kongregacije za posvećeni život mons. Josea Rodrigueza Carballa, koji je podsjetio da su temeljni stavovi svakoga odgojitelja slušanje, prihvaćanje, zajedništvo i strast. Slušanje obuhvaća slušanje Boga i slušanje osoba koje su im povjerene. Prihvaćanje od njih traži da budu muškarci i žene mudri na Kristov način kako bi znali prihvatiti druge u njihovim krhkostima. Zajedništvo im omogućava da život odgoja prihvate kao hodočašće, kao temelj zajedničkoga života, bez stvaranja ovisnosti o osobama, osim ovisnosti o Kristu. Strast ih treba uvijek podsjećati da je za njih “živjeti Krist”, a za to se valja hraniti evanđeljem, te dozvoliti da Krist bude prvi i jedini učitelj, a evanđelje važnije i od redovničkoga pravila, konstitucija i od svih ostalih pomagala koja bi se mogla koristiti u odgoju, uključujući i dostignuća psihologije. Velika je uloga u tome razlučivanje, koje je umijeće darovano od Duha Svetoga i izraz kontemplativne inteligencije, pri čemu se sve i svi nastoje vidjeti očima Božjim.
Prvo predavanje “Gledati prošlost sa zahvalnošću, živjeti sadašnjost sa strašću, prigrliti budućnost s nadom” održao je pročelnik Kongregacije za posvećeni život kardinal Joao Braz de Aviz. Istaknuo je da je Kongres sav usredotočen na evanđeoske vrijednosti, a u svome promišljanju vodi se apostolskim pismom što ga je papa Franjo uputio osobama posvećenog i apostolskog života na početku Godine posvećenog života. Pritom se ne smije zaboraviti da je Gospodin prisutan i u prošlosti i u sadašnjosti i u budućnosti. Stoga Kongres želi biti hod u nasljedovanju Krista, a u tom hodu valja voditi računa o četiri zadatka. Prvi je postaviti si pitanje koji su temelji njihova identiteta, jesu li osobe posvećenog života vrsta u nestajanju ili su još uvijek velika i važna novost? Taj identitet živi se u Crkvi i u svijetu, a ne u bijegu od svijeta ili u suprotnosti svijetu. Drugi je zadatak uočiti odgojne zahtjeve u suvremenim kontekstima koji nisu jednaki onima u kojima su živjeli njihovi utemeljitelji. Stoga odgojitelji moraju biti otvoreni sadašnjoj kulturi. Treći je zadatak ostvariti molitveno ozračje koje dovodi do međusobne ljubavi. Četvrti je zadatak otvoriti se novome, jer Bog nije statičan. Gledajući u budućnost, vide se sjene prouzročene nedostatkom zvanja, ekonomskim problemima, globalizacijom i relativizmom, no nada je plod vjere, pa onda valja shvatiti da zajednice posvećenog života nemaju samo veliku priču iz prošlosti, nego i veliku priču za budućnost.
Predavanje “Neka u vama bude isto mišljenje kao u Kristu Isusu (Fil 2,5)”, s podnaslovom “Sa srcem Sina na putovima svijeta” održala je prof. Michelina Tenace s Papinskog sveučilišta Gregoriana. Istaknula je da se u tom tekstu iz Poslanice Filipljanima mogu naći temelj odgoja, te je naznačila što znači imati isto mišljenje kao u Kristu Isusu, naglasivši da je to isto mišljenje kao u Sinu Božjemu, a to znači da valja promišljati, razumijevati na način Boga koji je prihvatio čovještvo. Pritom valja razumjeti da je grijeh nespojiv s Bogom i s čovjekom, a svetost je življenje čovještva bez popusta, bez povlastica. Stoga je posvećeni život poziv da se ljubi i isijava u svome čovještvu ono što je Sina Božjega. Prof. Tenace nastavila je promišljati u trojstvenom okviru, rekavši da u odgoju valja voditi računa da se trojstveni život ne može nasljedovati, nego se u njemu može sudjelovati i to životom ljubavi. Trojstveni život uči nas da jedinstvu u različitosti, što podrazumijeva neprestano darivanje sebe samoga. Osoba raste u onoj mjeri u kojoj je sposobna darovati sebe samu, pa bi se u redovničkom životu moglo reći da toliko vrijediš koliko daješ, nasuprot današnjem mentalitetu gdje toliko vrijediš koliko imaš. Stoga zajednica ne smije biti organizirana na svjetovni način gdje se nastoji izbjeći da se itko mora žrtvovati. Govoreći o odnosima, prof. Tenace istaknula je važnost odnosa muškarac-žena koji se prepoznaje kao otajstvo koje dotiče naš način vjerničkoga života. Naglasila je i važnost odnosa prema obitelji iz koje netko potiče, gdje se često zaboravlja da je izvor svakog života nebeski Otac, a navezanost na vlastitu obitelj onemogućava tu svijest. Odatle važnost molitve i sakramenata koji ostvaruju bliskost s božanskim životom. Konačno, tu je i pitanje prijateljskih odnosa koji ne smiju biti utemeljeni na tijelu i na sentimentima, nego moraju biti utemeljeni u Bogu i na prijateljstvu Krista.
Treće predavanje prvoga dana održao je prof. Amedeo Cencini na temu “Dok se u vama ne oblikuje Krist (Gal 4,19)”, s podnaslovom “Formirani od Oca za cijeli život u snazi Duha Svetoga”. Predavanje se bavilo osobito trajnom formacijom kao hodom cijeloga života. Predavač je počeo s onim što je nazvao procesom odozdo, gdje se vodi računa o ljudskoj senzibilnosti u odnosu na trajnu formaciju, gdje se ne smije zaboraviti da je svatko odgovoran za vlastitu senzibilnost, a ta se odgovornost ostvaruje kroz svakodnevne odluke, a ne samo kroz mjesečne duhovne obnove. Pritom trajna formacija mora dotaknuti čovjekovu nutrinu. U procesu odozgo prepoznaje se kršćanska senzibilnost u odnosu na trajnu formaciju, pri čemu se može reći da je sve milost, jer je Otac taj koji u svakom trenutku formira, odgaja. Zadatak je omogućiti da Božja milost nađe osobu koja je spremna surađivati. Stoga početna formacija služi osobama da nauče osluškivati vlastiti nutarnji svijet kako bi otkrile i vlastite sjene i motive koji ih potiču na djelovanje. Prof. Cencini ponudio je i formativni hod koji započinje s pet osjetila, a preko emocija i želja dolazi do senzibilnosti koju valja znati odgajati. Pritom je jasno da je idealna senzibilnost ona Kristova koja se prepoznaje u evanđeljima.
Drugi dan Kongresa predavanje “U njemu izabrani, pozvani, otkupljeni (Ef 1,4-7)” održala je s. Claudia Pena y Lillo, FSP. Prikazala je razvoj pedagogije formacije kroz povijesne etape, počevši od one predkoncilske koja je bila asketsko-tradicionalna. Unutar te faze razvila su se dva modela formacije. Jedan je bio model savršenstva u kojem se pogrešno poistovjećivalo svetost sa savršenstvom, a nije se vodilo računa o kulturalnim, strukturalnim ili ambijentalnim različitostima. Drugi je model bio model zajedničkoga obdržavanja, u kojem se težilo savršenstvu cijele skupine, pri čemu se očekivalo da čitava skupina bude uniformna. To je dovodilo do brojnih formalizama. Druga je faza bila antropološka, a razvijala se naročito nakon II. vatikanskog sabora. U njoj je poseban naglasak stavljan na humanističke i psihološke teorije, što je bila reakcija na prethodnu fazu. U toj fazi postojala su dva modela formacije. Jedan je bio model samoostvarenja u kojem je u središtu bila osoba, no često se kroz taj model dolazilo do samodostatnosti, gdje se iz središta zanimanja izgubio Isus, a ni odnos prema drugome i drugima nije više imao značenja. Drugi je model bio onaj koji se ostvarivao kroz prihvaćanje sebe, no u njemu se došlo do toga da više nije bilo ciljeva koje bi valjalo dostići, jer je osoba prihvatila sebe takvu kakva jest, bez potrebe za promjenom. Treća je faza došla do izražaja krajem 20. st., a obično se naziva ideološko-klasičnom. Jedan od njezinih modela, onaj mistično-kontemplativni, bio je reakcija ne prethodne faze te je ponovno naglasio potrebu za sigurnošću i za jasnim strukturama, što je dovelo do oponašanja monastičkih struktura življenja i formacije i u novim zajednicama. Drugi model, prilično različit od prvoga, model je opcije za siromahe i potrebite. U njemu se formacija događala na mjestu gdje se susreću ljudi u potrebi, a život je postao još manje strukturiran, sve do raspršenosti. Četvrta faza, ona koju bi danas trebalo naglasiti, jest faza krize i novog početka. To je model integracije i ponovnog uglavljenja u Kristu. Riječ je o modelu s biblijskim i teološko-antropološkim temeljem koji se nalazi u Fil 2,6-11. Formacija je tako shvaćena kao proces koji obuhvaća cijelu osobu i čitav život. U središtu je formacije Krist, a osoba je pozvana graditi i razgrađivati, sastavljati i uvijek iznova preslagivati svoj život oko Krista. U takvu modelu važna je odlika prijemčivost, gdje osoba slobodno dozvoljava da bude formirana. To je mnogo više od poučljivosti, jer podrazumijeva slobodu, intelekt, odgovornost koji se žive svakoga dana.
I bibličar o. Ricardo Volo, CMF, u predavanju “Još ne razumijete (Mk 8,21)” govorio je o poučljivosti i prijemčivosti, ali na temelju osobito Markova evanđelja, nastojeći izdvojiti stil formacije koji je Isus imao sa svojim učenicima. Istaknuo je da najprije valja načiniti egzegezu vlastita života, to jest naučiti tumačiti vlastitu povijest i sadašnjost, iščitavati vlastiti život na biblijsko-mudrosni način, gdje svoje mjesto ima i um i srce, što omogućava rast i dozrijevanje kao osoba i kao djece Božje. Nije riječ o osobnoj introspekciji, nego o kontemplaciji koja započinje od Boga. Isusov se glavni formativni model očituje u učeništvu. U učenicima prepoznajemo osobe koje su preobražene u susretu s Isusom. Pritom se Isus služi raznolikim sredstvima: okolnostima, događajima, susretima s različitim osobama. Na taj je način svakodnevica ozračje i sredstvo formacije kroz cijeli ljudski život. Predavač je osobito istaknuo Petrov formativni put, na kojem se uočava više ključnih etapa. Petar tako priznaje Isusa kao Mesiju, ali se odmah nađe i opomenut kad ne prihvaća Isusov put prema Jeruzalemu. Tu je vidljiva i vjera i teškoća koja je s njome povezana. U njegovu zatajenju vidi se da je ljubav važnija od grijeha ili ljudskih slabosti. Prijemčivost omogućuje osobi da i u svojim slabostima dozvoli da bude formirana i to kroz zajedništvo života. Isusovi učenici u svome učitelju prepoznaju dosljednost života. On poučava primjerom, svojim životom objavljuje Boga i pravu narav čovjeka. Na taj način i odgojitelj za posvećeni život mora biti autentičan, mora dozvoliti da ga Božja riječ oblikuje, te početi pokazivati, objavljivati Boga. Život učenika prije svega je život nasljedovanja, a to znači da nije statična stvarnost, nego hod. Na tom hodu nisu važne etape, ni ciljevi koje valja postići, nego je važan život. Valja živjeti s Isusom, biti s njime. To je jedini ispravan stav. Tako formativni projekt postaje Isus. On poziva Dvanaestoricu da čine ono što on čini, i to čine kao skupina, kao zajednica koja je postala živa parabola Isusove poruke. Isus, usto, ne zaboravlja brinuti se i o vremenu odmora i promišljanja, jer nakon što se apostoli vrate iz poslanja, šalje ih da odmore, da promisle. Brine se da postoje trenuci zajedništva među njima. Kad mu učenici počinju pripovijedati što su sve učinili, njega ne zanimaju neposredni učinci, nego kako se to iskustvo uključilo u život učenika. Učenici su uz Isusa naučili izići iz svojih sigurnosti i okrenuti se prema onima na rubu, prema potlačenima i siromašnima koji su povlašteni naslovnici kraljevstva Božjega, ali postaju i sredstvo odgoja učenika. Učenici su pozvani osjećati kao Isus da bi djelovali kao Isus. Isus se sažalio nad mnoštvom koje nije imalo ništa za jesti i rekao učenicima da im oni daju jesti. On od učenika traži ono što se čini nemogućim, otvara pred njima izazov na koji oni mogu odgovoriti samo ako imaju isto sažaljenje, iste osjećaje, istu brigu za čovjeka. Konačno, zaključio je o. Volo, uskrsli Isus ide pred učenicima u Galileju, da bi ondje nastavili hoditi. Zato je Markovo evanđelje u svom izvornom obliku nedovršeno. Nastavak je život učenika.
Poslijepodnevni dio Kongresa nastavljen je u različitim jezičnim i tematskim skupinama, u kojima su sudionici mogli iznijeti i vlastita iskustva u formaciji. Teme su izabrane tako da dotiču sve aktualnosti posvećenog i apostolskog života. Na kraju dana izneseni su rezultati rada u skupinama, a dan je završen zajedničkom molitvom.
Nakon molitve koju su animirali sudionici s Afričkoga kontinenta, treći dan Kongresa počeo je predavanjem “Neka vaša ljubav raste u poznavanju i potpunom razlučivanju”, koje je održala s. Lola Arrieta, CCV, s Papinskog sveučilišta Comillas u Madridu. Na početku se pitala koja je tajna življenja ljubavi u celibatu sa svom slobodom, s radošću i zauzetom strašću. To ju je potaklo da iščitava Poslanicu Filipljanima pod vidom afektivnosti i seksualnosti. U središnjem dijelu predavanja istaknula je potrebe formacije u današnjem svijetu koje su uvjetovane stanjem u kojem se danas nalaze mladi, a koje uključuje rane i traume. U tom smislu ne smije se zaboraviti da je čovjek mnogo više negoli njegove rane, pa su odgojitelji potrebni kao proroci nade. Afektivnost i seksualnost često su u današnjem svijetu banalizirane, dovedene točke u kojima se prepoznaju loši postupci, ovisnosti, snažan utjecaj novca i zloporabe moći. U takvu je svijetu odgojitelj dužan razlučiti osobu od čina. Tri su glavna izazova koja se mogu izreći kroz pitanja: Živi li se u redovničkim zajednicama ozračje koje pomaže rast? Imaju li dovoljno sredstava kako bi se suočili s ranama? Trebaju li se plašiti seksualnosti? Odgovarajući na ta pitanja s. Lola Arrieta pozvala je na širenje pogleda. U svojim zajednicama trebamo prije svega biti svjedoci, radikalno i radosno živeći svoj poziv. Potrebna je svijest da je Gospodin doista tu među nama. Oblikovanje i kontrola seksualnosti i našeg načina života nisu upravljeni pravilima, nego odnosima, počevši od odnosa s Kristom, pa sve do odnosa s osobama oko nas. Stoga su važni stavovi i postupci svakog člana zajednice. Seksualnost ne treba proizvoditi strah. Naprotiv, riječ je o prirodnoj sili koja je u čovjeku, što je vidljivo na temelju izvještaja o prvim ljudima koji su bili goli i nisu se stidjeli, jer su svoju seksualnost živjeli na prirodan i ispravan način, s poštovanjem i dostojanstvom. U svemu tome, potrebne su osobe koje će pratiti odgajanike na mistagoški način, to jest pomažući im da iščitavaju događaje i iskustva vlastita života. Pritom je važno posvetiti pozornost konkretnim stvarima, stvarima koje kod čovjeka bude strast, ali i probuditi sposobnost da se nadiđe sebe same i da se počne darivati.
Drugo predavanje održao je o. Michale Mc Guire, SJ, s Papinskog sveučilišta Gregoriana u Rimu. Govorio je o formaciji odgojitelja, te o kriterijima i ciljevima formativnoga hoda. Proces formacije on je prije svega prikazao kao proces sazrijevanja, pa je formacija istodobno duhovna, ljudska i relacionalna avantura. U tome hodu započinje se s poznavanjem sebe, prihvaćanjem sebe kao dara, da bi se došlo do svijesti o pozivu i nastojanja da se nadiđe samodostatnost. Odgojitelj je pritom onaj koji pomaže odgajaniku da upozna ideale poziva koji se izražavaju u idealima zajednice. Predavač se osobito zadržao na psiho-duhovnim elementima formacije koji vode od toga da se doživi iskustvo učenika koji žive s Isusom, do toga da se počne živjeti učeništvo kao nasljedovanje Isusa. To je formacija koja ide odozdo prema gore. S druge je strane formacija koja ide odozgo prema dolje, kod koje se nastoji promišljati, razumjeti, posvijestiti nečija osobna povijest ne bi li se ostvario novi način mišljenja, novi mentalitet. Taj model pomaže kad se želi upravljati problemima koji proizlaze iz podsvjesnoga. O. Mc Guire završio je predavanje konkretnim primjerima iz svojega djelovanja u azijskom kontekstu. Kao i prethodnih dana, nakon prijepodnevnih predavanja, sudionici su imali prilike za svojim stolovima u manjim skupinama podijeliti dojmove, razmijeniti iskustva i formulirati pitanja na koja su potom predavači odgovarali. Poslijepodnevni rad nastavljen je okruglim stolom na kojem su iznesena različita iskustva iz formacije u vrlo različitim kontekstima s obzirom na karizmu i na kulturu.
Posljednjeg dana Kongresa, 11. travnja, sudionici su proslavili zajedničku misu u bazilici Sv. Petra. Slavlju je predsjedao kardinal Joao Braz de Aviz, istaknuvši da su na završetku Kongresa “još više uvjereni da su odgojitelji i odgojiteljice pozvani svakoga dana ponovno krenuti putem nasljedovanja Krista, sigurni da je uskrsli Gospodin živ među nama i da se i dalje objavljuje”. Slijedeći primjer Abrahama, Mojsija, a ponajviše Isusa, posvećene osobe pozvane su “ostati vjerne”, ponuditi “dodatnu ljubav” kako bi mogle “naći utjehu i tješiti druge”. Kardinal je osobito naglasio primjer vjere Petra i Ivana koji na vratima Hrama “u Isusovo ime liječe siromašnoga čovjeka koji nije mogao hodati”, ali i “radosne vjere onoga koji je izliječen i nastavlja hoditi s apostolima svjedočeći vjeru.”
Nakon mise, sve sudionike Kongresa primio je papa Franjo u posebnu audijenciju u Dvorani Pavla VI., rekavši im da je posvećeni je život “jedno od najdragocjenijih blaga Crkve”, a poslanje odgojitelja u posvećenom životu je “povlastica sudjelovanja u djelu Oca koji oblikuje Sinovljevo srce u onima koje je Duh pozvao”. Primijetivši velik broj odgojitelja na susretu – njih oko 1200 – Papa se našalio da “uz nestašicu zvanja, ima više odgojitelja nego odgajanika”. Pomanjkanje zvanja za posvećeni život, odgojiteljsko poslanje čini tim važnijim i hitnijim. Uvjeren sam da nema krize zvanja tamo gdje osobe posvećenoga života znaju vlastitim svjedočanstvom prenositi ljepotu posvećenosti. Ako nema svjedočanstva, ako nema dosljednosti, onda neće biti ni zvanja. “To je vaša služba, vaše poslanje. Niste samo ‘učitelji’, već ste ponajprije svjedoci kako slijediti Krista u vlastitoj karizmi.” To je moguće ako svakoga dana otkrivamo radost u pozivu Isusovih učenika. To se postiže “povratkom na svoju Galileju”, na iskustvo prvoga susreta s Gospodinom. “Taj se susret ne zaboravlja, ali ga često prekriju druge stvari, posao, nemiri, ali i grijesi i svjetovnost”, upozorio je Sveti Otac.
Ako se ne vraćamo na svoje iskustvo Galileje, postoji opasnost da ostanemo tamo gdje jesmo te da ne znamo zašto smo uopće tamo gdje jesmo. Ova je disciplina potrebna svjedocima: vraćati se na vlastitu Galileju, gdje sam susreo Gospodina; na taj prvi zanos, rekao je papa Franjo i nastavio: Ponekad se može čuti da je poslanje odgojitelja teško i da postoje druge, važnije zadaće. To je, međutim, “obmana i iskušenje”. Poslanje je važno ali je jednako važna formacija za poslanje. To zahtijeva “solidne temelje, kršćansku strukturu osobnosti” koju današnje obitelji “rijetko znaju prenijeti. Stoga je još veća vaša odgovornost”, ustvrdio je Papa.
Sveti Otac istaknuo je važnost razlučivanja poziva te izbjegavanja opasnosti da kriza zvanja ne uzrokuje još težu krizu kvalitete zvanja. Važno je znati reći “ne”, ali i pratiti kandidate – kako i kada ulaze, tako i kada izlaze iz zajednice. Također je istaknuo da se četvrta Božja zapovijed treba živjeti i u redovničkim zajednicama, učeći od mudrosti starijih. I u njima pronalazimo jednu “Galileju” – Gospodina kako nam govori, primijetio je papa Franjo. Odgojitelji trebaju biti strpljivi, kao što Bog ima strpljenja s nama. “Bog zna čekati”, rekao je, priznajući da je ponekad teško biti strpljiv. U praćenju drugih ne treba štedjeti ni vrijeme ne snagu, ali ne treba se ni obeshrabriti kad rezultati ne odgovaraju očekivanjima. Doživjeti odlazak višegodišnjeg odgajanika, rekao je Papa odgojiteljima, “vaše je mučeništvo”, ali to je i dio trajne formacije za same odgojitelje.
“Neki kažu da je posvećeni život raj na zemlji. Ne. Ako išta, onda je čistilište”, primijetio je šaljivo Papa, potičući nazočne da unatoč teškoćama i nedovoljnom poštovanju njihova poslanja, radosno ustraju i napreduju. U životu nema ničega ljepšeg od pripadanja Bogu, zauvijek i čitavim srcem, te predanog života u služenju braći, zaključio je Sveti Otac.
U popodnevnom dijelu posljednjega dana Kongresa održan je forum na kojem su sudjelovali kardinal Beniamino Stella, pročelnik Kongregacije za kler, mons. Jose Rodriguez Carballo, tajnik Kongregacije za posvećeni život, i mons. Vincenzo Zani, tajnik Kongregacije za katolički odgoj. Pokušali su dati međudikasterijsko viđenje odgoja u posvećenom životu. Međunarodni kongres odgojitelja u posvećenom životu, prvi takve vrste u povijesti, završen je predstavljanjem Završne poruke Kongresa i zajedničkom molitvom svih sudionika. Tema zaključne poruke, koju potpisuje kardinal Joao Braz de Aviz, prati strukturu blaženstava Isusova Govoru na gori, iz Matejeva evanđelja. Poruka navodi dvanaest prioriteta za odgojitelje – od potrebe njegovanja snažnog i osobnog molitvenog života do važnosti radosti u posvećenom životu – osobito za mlade – te potrebe da se odgajanike u kršćanskome životu prati bez straha. “Dragi odgojitelji, Crkva vas voli, cijeni i moli za vas: bez vaše službe posvećeni život ne bi postojao”, ističe se u zaključku poruke. (ika-dt/sp)