Zagreb, (IKA) – Novi, dvanaesti ovogodišnji broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” u izdanju Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral HBK s temom „Došašće i postojanost u vjeri” vezano je za razdoblje od 27. studenoga do 24. prosinca.
U uvodniku urednik Ante Crnčević podsjeća kako „u svijetu koji je ranjen nepravdama, duboko podijeljen i ispunjen strahom, Kristovi vjernici žive kao znak Onoga koji je rasvijetlio svaku tamu, sve razdore i samu smrt”. Nadalje ukazuje na proročku zadaću koja od kršćana zahtijeva izgradnju „Božjega svijeta”, življenje evanđelja pred svijetom i u svijetu, ne izuzimajući pred Božjim svjetlom nijedno područje života, nijednoga čovjeka i nijedno pitanje koje život donosi.
Postojanost i proroštvo. Postojanost u proročkome svjedočenju. Ti vidici življenja vjere pokazuju se posebice u duhovnosti došašća, koja nas odgaja za radosno bdjenje i iščekivanje Kristova dolaska te nas hrabri proročkom riječju, katkad oštrom, a katkad punom utjehe. Bdjenje i postojano iščekivanje nije skrivanje u vlastiti svijet, kao što se ni proročki život ne odriče bdjenja i molitvenoga poniranja u otajstvo Boga. Biti prorok tiče se sadašnjosti. To je život iz spomena na Darovano i iz nade u Obećano”.
Rubrika „Naša tema” donosi dva priloga. Prvi naslovljen „Konstantnost – kršćanska adventska krjepost. Vodilje za duhovnu raščlambu” potpisuje Ivan Šaško. U uvodnom dijelu podsjeća kako je krjepost postojanosti jedna je od omiljenih tema u mislima i spisima ne samo kršćanskih pisaca i duhovnih voditelja, nego svih onih koji se bave ljudskim ponašanjem i odgajanjem, usmjeravanjem i formiranjem čovjeka prema nekomu cilju na putu koji podrazumijeva napor i žrtvu. No, autor upozorava kako „iz načina življenja u suvremenosti nije teško zaključiti da u našoj kulturi konstantnost nije omiljena krjepost. Nije na cijeni slijediti zacrtani put, ponašati se dosljedno, nastupati vjerodostojno. Ustrajati u nečemu zahtijeva uključivanje nutarnje energije, bez dopuštanja da poteškoće udalje od postavljenoga cilja. Djelovanje u skladu s krjepošću ustrajnosti je mudro djelovanje koje ne previđa sučeljavanje s protivštinama. Postojanost koju živimo kao vjernici jest dar sposobnosti življenja svih uvjetovanosti (kojima do kraja ne poznajemo ni razlog ni svrhu), pouzdajući se u Boga koga ne prestajemo uključivati u svoje trpljenje”.
U drugom prilogu „Došašće – nadahnuće za proročki život vjere” Ante Crnčević ističe kako „Liturgija došašća, odabirući za navještaj proročke odlomke koji nose radost zbog Mesijina dolaska te pripovijedajući svetu povijest koja otkriva ‘blizinu’ Kristova silaska u čovještvo, otkriva nam došašće kao vrijeme Božjega traganja za čovjekom. Sva povijest spasenja može se promatrati u tome strpljivom, vjernosti i obećanja punom, Božjemu traganju za čovjekom.”
Nadalje autor naglašava da „došašće usmjeruje pogled prema Obećanome, prema Svjetlu koje rasvjetljuje naš pogled i daje novost gledanja na svijet i na vremeniti život. Potrebna je hrabrost za nadu, za vječnost, kako bismo umjeli prihvaćati svijet, ne gubeći neprolazno. To je smisao proročkoga života Kristovih učenika. Oni žive iz vječnosti, kao ‘spomenici budućnosti’, unoseći ljepotu vječnosti u vremeniti život”.
Rubrika „Otajstvo i zbilja” donosi homiletska promišljanja uz misna čitanja. Uz prvu nedjelju došašća Ante Vučković potpisuje promišljanje „Budnost”. Ivan Bodrožić uz drugu nedjelju došašća promišlja tekstom „Čekati Spasitelja u iskrenosti”. Uz svetkovinu Bezgrešne Domagoj Runje potpisuje promišljanje „Po naumu Božje ljubavi”. Ivan Šaško promišlja uz treću nedjelju došašća tekstom „ Radost između uskličnika i upitnika”, a uz posljednju nedjelju došašća Ivica Raguž potpisuje promišljanje „Uzeti k sebi”.
Rubrika „Prilozi za liturgijski pastoral” donosi tekstove molitvenih bdjenja u obitelji uoči nedjelja došašća s paljenjem svijeća na adventskome vijencu koje je pripremio Ante Crnčević.
Pisma čitatelja odgovaraju na pitanje „Blagoslov obitelji i(li) kuća?”