Zagreb, (IKA) – Tema desetog ovogodišnjeg broja liturgijsko-pastoralnog lista “Živo vrelo” za razdoblje od 4. do 31. listopada je “Mudrost liturgije”. U prilozima vezanima uz temu nastoji se uputiti na uzajamno približavanje filozofije i liturgijske znanosti, s ciljem da liturgija Crkve, shvaćena kao slavljeno (obredno) događanje spasenja, marno čuva obred kao mjesto u kojem se nudi i rasvjetljuje misao vjere, očituje zbilja vjerovanoga i posreduje susret s Vjerovanim.
Ivica Žižić u tekstu naslovljenom “Liturgija kao izazov, poziv i izvor mišljenja” ističe kako je “u našoj suvremenosti, odnos između mišljenja i liturgije postao jednim od onih suvremenih križišta na kojemu se susreću, prelamaju ali i bistre sve raznolikija filozofska i teološka gledišta. Upravo je filozofija ona koja u obzorju postmoderne pokazuje živo zanimanje za kršćansko bogoslužje. No, to zanimanje za svijet obreda, bilo da je obilježeno pozitivnim ili negativnim tonovima, ni u prijašnjim kulturnim epohama i misaonim nazorima nije bilo rubno. Pred obredom misao ne može biti ravnodušna, čak i onda kada prizna svoju nemoć i odustane od razumijevanja onoga što obred vrši i u svojem vršenju daje misliti”. Autor zaključuje kako Lukin izvještaj o događaju iz Emausa na najjasniji način pruža uvid u liturgijsko mišljenje i spoznaju.
Emaus je upravo paradigma liturgijskoga mišljenja i zrenja istine, mjesto gdje obredno djelovanje i mišljenje ulaze u duboki sklad i jedinstvo. Dok učenici hode prema Emausu i žive u uskrsnom vremenu, ali ga paradoksalno ne zapažaju, nego zamišljeni i razočarani odlaze iz Jeruzalema jer su njihovi pogledi zaustavljeni u faktičnoj spoznaji Isusove smrti, pridružuje im se Uskrsli, ističe Žižić.
“Liturgija: misao vjere i zbilja vjerovanoga. O liturgijskoj mudrosti” naslov je teksta Ante Crnčevića u kojem ističe kako “misao vjere i misao o vjeri, trajno zaokupljajući čovjeka, produbljuje svu njegovu spoznaju i rasvjetljuje istinu u kojoj doživljava sebe i svijet”,jer nastavlja autor “misao vjere ne mimoilazi ni jedan segment življenja”. Tko vjeruje, taj u vjeri propituje i iznova otkriva ne samo ‘objekt’ vjerovanja, nego i sebe i svu zbilju koju životno susreće. Vjera postaje formom življenja i očima spoznaje. Zato vjernik živeći vjeru vjeruje život, prihvaća ga kao dar u okrilju svedarovanosti koja ima izvor u Bogu, ističe Crnčević.
Treći prilog uz temu broja “Polazišta i tipologija odnosa liturgije i filozofije” potpisuje Ivan Šaško. Upućujući na odlomak iz Poslanice Rimljanima (12, 1-2) autor ističe kako se u tom odlomku duhovna žrtva naziva logiké latreia. Ta je ‘logičnost’ dovoljan razloga da nas izazove razmišljati o duhovnosti koja je proizišla iz logičkoga, ‘racionalnoga’ pristupa. Stavljajući pred sebe povezanost liturgije i liturgike s filozofijom, može se činiti da je riječ o općenitome odnosu teologije i jedne teološke grane, odnosno discipline s filozofijom. Autor nadalje u tekstu donosi nekoliko teza složenoga odnosa filozofije i liturgije te tipološke odrednice.
Rubrika “Otajstvo i zbilja” donosi promišljanja uz nedjeljna misna čitanja. Promišljanje uz dvadeset i sedmu nedjelju “O rastavi i djeci” potpisuje Ante Vučković. “Jedno ti nedostaje” naslov je promišljanja Mije Nikića uz dvadeset i osmu nedjelju. Ivica Raguž autor je promišljanja “O častohleplju” uz dvadeset i devetu nedjelju, a Ivan Šaško promišljanja “‘Usputni ljudi’ na putu spasenja” uz tridesetu nedjelju. Crtice uz prva čitanja potpisuju Mario Cifrak i Darko Tepert. Prilog za liturgijski pastoral u ovome broju donosi dvije molitve sv. Ivana Pavla II. “Molitva bl. Djevici Mariji za obitelj” i “Molitva bl. Djevici Mariji za Crkvu u Europi”. Nedjeljno slavlje i župno zajedništvo tema je pitanja čitatelja.