Zagreb, (IKA) – Novi, treći ovogodišnji broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” za razdoblje od 25. ožujka do 7. travnja ima za temu „Posljednju večeru”.
U uvodniku naslovljenom „Od večere do Euharistije” urednik Ante Crnčević podsjeća, kako se „Crkva rađa iz Euharistije, hrani se Euharistijom i živi od Euharistije. Ona je zajednica spomena i nade. Spomen uprisutnjuje njegovo djelo spasenja, a nada daruje predokus punine zajedništva s njim u vječnosti. I sama vjera u uskrsnuće počiva na prepoznavanju Uskrsloga u darovanoj novosti, u razlomljenome kruhu, spomenu njegova predanja na križu. Za Crkvu i za njezinu vjernost Gospodinu od iznimne je važnosti svijest o toj životnoj i uzročnoj povezanosti s Euharistijom”. Nadalje urednik ističe kako se „u Euharistiji, blagujući, zajednica vjernika hrani spomenom i nadom, koji preobražavaju trenutak u kojemu živimo”.
U tematskom dijelu Milan Dančuo potpisuje tekst „Euharistija– spomenčin Krista i izraz zajedništva Crkve”. Autor naglašava: „Euharistija je neraskidivo povezana s Posljednjom večerom i Kristovim vazmenim otajstvom. Stapa u jedno slavlje dva događaja: Posljednju večeru i Kristovu smrt te uskrsnuće i obroke s Uskrslim. Tako su prve kršćanske zajednice spomen i prisjećanje na Posljednju večeru te na Kristovo uskrsnuće i ukazanja transformirale u obrednu stvarnost. Sama nedjelja, Dan Gospodnji, izražava smisao kršćanskoga blagdana kao slavlja zajednice te zadržava kontinuitet sakramentalnog spomena božanskih događaja i nadasve Kristove Pashe. Euharistija, koja se već od samih početaka Crkve slavila nedjeljom, postaje temelj i duhovna snaga Crkve, ali i početak navještaja”. Nadalje ističe kako „Euharistija posjeduje gozbeni i žrtveni karakter”, stoga „sudjelovati na euharistiji ne znači samo biti fizički prisutan na obredu, već označava dioništvo u samome događaju. Euharistija postaje temelj za duhovnost i kršćanski život jer u sakramentu, spomenčinu (memorijalu) vazmenoga otajstva, proglašava stvarnu Kristovu prisutnost, koju zajednica treba nastojati živjeti otkrivajući Otajstvo, u zahvalnosti i zajedništvu”.
Drugi tematski tekst „Kristov gozbeni stol. Posljednja večera u umjetnosti” potpisuje Ante Crnčević koji se posebno osvrće na ikonografska ostvarenja same Posljednje večere. Tako podsjeća da nam najstariji poznati ikonografski prikazi Posljednje večere stavljaju pred oči Isusovu pashalnu gozbu s učenicima, raspoređenima u sigma-formi, to jest za polukružnim stolom za što nadahnuća valja tražiti u rimskim gozbenim običajima. Najstariji pak poznati prikaz Posljednje večere u formi sigma-stola jest reljef na okovu evanđelistara, poznatoga pod imenom „Diptih od pet dijelova” s kraja 5. st., vjerojatno iz Ravene, a koji se čuva u Riznici milanske katedrale. Spominjući kasnije prikaze, Crnčević ističe „Posljednju večeru” Leonarda da Vincija u blagovaonici samostana Blažene Djevice Marije od Milosti u Milanu (1496.-1498.), te isti prikaz u nastavku teksta i tumači.
„Živo vrelo” donosi homiletska razmišljanja uz misna čitanja Velikoga tjedna, te prvih uskrsnih nedjelja. Uz nedjelju Muke Gospodnje razmišljanje „Isusova sigurnost” potpisuje Domagoj Runje. „Posljednja pouka” naslov je promišljanja Ante Vučkovića uz Misu Večere Gospodnje a „Moj Isus” Ivice Raguža uz Petak Muke Gospodnje. Uz Vazmeno bdjenje tekstom „Ljubav koja svira našim životima” promišlja Ivan Šaško, a Slavko Slišković tekstom „Podizati grobno kamenje” uz Uskrs. Uz drugu vazmenu nedjelju Darko Tepert potpisuje razmišljanje „Kristove rane i Očevo lice”.
Rubrika pisma čitatelja pojašnjava važnost vode u kaležu u pripravi darova na početku euharistijske službe.