Zagreb, (IKA) – Novi, deveti po redu broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” u izdanju Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral pri Hrvatskoj biskupskoj konferenciji za razdoblje od 2. rujna do 6. listopada ima temu „Sakrament potvrde vjere”.
U uvodniku „Rast vjere” urednik Ante Crnčević podsjeća, kako je sakrament potvrde „usmjeren k vjeri, koja snagom (virtus) Duha Svetoga biva ojačana i osnažena za svjedočansko življenje i naviještanje. Potvrda nas čini toliko ‘zrelima’ i ‘odraslima’ u vjeri da još više uočavamo potrebu blizine i zajedništva Crkve. Kumovi su nositelji prave crkvene službe, po kojoj su, kao nositelji poslanja, pred Crkvom odgovorni za rast krštenika u vjeri i za njegovu živu povezanost s Crkvom, zajednicom vjernika”.
U tematskom dijelu Ivan Šaško potpisuje tekst „Obnova krsnih obećanja u slavlju sakramenta potvrde”. Obnova krsnih obećanja (vjere) važna je sastavnica obreda koja izriče ne samo bitni odnos s krštenjem, već i uosobljenje krsne vjere potvrđenika i konačno privolu, suglasnost cijele zajednice. Potvrda se barem u svome izvornom značenju, odnosi isključivo na vjeru, te Red potvrde, obnavljanjem krsnih obećanja, upotrebljava taj element za one koji su imali mogućnost njezinoga ispovijedanja u krsnome činu. Vjera koja se traži je krsna vjera, ispovjeđena pred Crkvom i pred zakonitim pastirom. Dok potvrđuje prisnu vezu s krštenjem, kojemu se potvrda još jednom pojavljuje kao izražaj, ovaj obred pokazuje kako se svaki sakrament treba smatrati znakom vjere, te kani jamčiti pravovjernost kandidata u jedinstvenoj crkvenoj ispovijedi, ističe autor.
U drugom tematskom tekstu „Kumovi i briga za dar vjere. Prema ponovnom otkrivanju smisla crkvene službe kumstva” Ante Crnčević ukazuje na krizu službe kumstva, što pak razotkriva na svojevrstan način krizu samoga pastorala. „Potrebno je ozbiljno se pitati što nam je u toj službi istinski problem: uvjeravanje oko poštovanja kanonskih odredaba o nečijoj prikladnosti za prihvaćanje te službe ili stvarna briga da služba kumova živi u Crkvi i da bude sunositelj pastoralne i eklezijalne skrbi za život vjere u kršćanskoj zajednici. Nije, dakle, dostatno zahtijevati ispunjenje kanonskih preduvjeta za prihvaćanje službe kumstva. Gdje se smisao kumstva promatra u ekleziološkome i pastoralnome značenju, ono postaje razumljivo i opravdano, a kanonske odredbe bivaju gledane kao pomoć u vjerničkome rastu pojedinaca kao i u oblikovanju života kršćanskih zajednica”. Autor podsjeća, kako „prihvaćajući zadaću ‘(p)održavanja svjetla vjere’ u životu krštenika, kum je i sam pozvan trajno se obnavljati u vjeri”. Stoga, „kumstvo je obveza prema drugomu, ali je i podsjetnik na brigu za vlastitu vjeru i za vjerodostojnost života”.
Drugi dio lista donosi homiletska promišljanja uz nedjeljna čitanja. Uz dvadeset i drugu nedjelju kroz godinu tekstom „Srce se čisti rukama ‘prljavim’ od izvršene Riječi” promišlja Ivan Šaško. Domagoj Runje uz dvadeset i treću nedjelju promišlja tekstom „Ozdravljenje pojedinca i mnoštvo”, a Ante Vučković tekstom „Razdaljina između priznanja i nasljedovanja” uz dvadeset i četvrtu nedjelju. Ivica Raguž potpisuje promišljanje „Tko je najveći?” uz dvadeset i petu nedjelju, a Slavko Slišković uz dvadeset i šestu nedjelju promišlja tekstom „Strogi prema sebi, otvoreni za druge”.
Rubrika „Otajstvo i zbilja u duhu i istini – Prilozi za liturgijski pastoral” donosi „Molitvu kuma” (fra Ante Crnčević) i „Molitvu za ispravan odnos prema daru vremena” (Jean Guitton).
U rubrici „pisma čitatelja”, Živo vrelo odgovara na pitanje „Liturgija i ‘vizualna pomagala'”.