Zagreb, (IKA) – Novi, jedanaesti ovogodišnji broj liturgijsko-pastoralnog lista „Živo vrelo” u izdanju Hrvatskoga instituta za liturgijski pastoral HBK s temom „Smrt i čuvanje uspomena” vezano je za razdoblje od 1. do 26. studenoga.
U uvodniku urednik Ante Crnčević ističe kako se „sjećanja vežu za događaje, trenutke, ali za čitave živote – za osobe po čijim smo životima primili život, za one s kojima smo dijelili život, ljubav, zajedništvo darova, brigu u istome poslanju, ili su, jednostavno, našli neko mjesto u našemu životu. Sjećanje na njih oblikuje uspomene. Pa i kada po smrti odu s lica zemlje, oni u nama žive po sjećanju koje traži spomen. Briga za spomen omogućuje nastavljanje povezanosti i zajedništva. Spomeni su znakovi života. Čuvanje spomena ne niječe istinu o smrti. Ondje gdje se pokušava pobjeći od istine o smrti najbližih, čuvanje spomena može prerasti u sebičnost, u grozničavu brigu da se s pokojnima čuva povezanost koja nije životna i koja nije otvorena nadi u uskrsnuće”.
U ovome broju list donosi hrvatski prijevod naputka o pokapanju tijela preminulih i čuvanju pepela u slučaju spaljivanja Ad resurgendum cum Christo (Da bi se suuskrslo s Kristom). Osvrt na naputak tekstom „Suukopani s Kristom. Važnost ukopa tijela za kršćanski spomen” potpisuje Ivan Šaško.
Autor ističe kako naputak „upozorava na promjenu ozračja, pri čemu se ‘praksa kremiranja uvelike proširila u brojnim zemljama, ali su se istodobno počele širiti nove ideje koje se kose s vjerom Crkve'”. On podsjeća kako su iza izbora spaljivanja za Crkvu neprihvatljivi oni postupci koji u sebi sadrže panteistička, naturalistička ili nihilistička polazišta, sadržaje i dvosmislenosti. Nadalje, Šaško ističe da je „mrtva pokopati jedno je od djela kršćanskoga tjelesnog milosrđa koje Crkva čuva. To je djelo kršćanske pobožnosti, duboko ukorijenjeno u predaji Crkve, kao posljednja tjelesna gesta ljubavi prema pokojnima. Isusov grob, mjesto njegova ukopa, preobražen je od mjesta tame, tuge i očaja, u mjesto svjetla, radosti i nade”.
U drugom tematskom tekstu „Smrt: susret nade i spomena. O smrti, sprovodu i grobu” Ante Crnčević ističe da „gdje nema sjećanja i spomena, nada ostaje bez oslonca, biva neživotnom, topi se s protekom vremena. Gdje nema spremnosti za nadu, sam spomen biva suvišan, nepotreban, i stoga nestaje. Kršćanstvo gaji kulturu spomena. Počiva na spomenu i živi iz nade. Liturgijska su slavlja uvijek spomen-čini Kristova otkupiteljskoga djela, uzbiljenoga u Crkvi koja slavi. U liturgijskome slavlju spomen otvara prostor nadi; daje joj sigurnost”. Stoga, „čuvanje spomena na pokojne pripovijeda kulturu. Kultura jednoga naroda jasno je ispisana na grobljima, mjestima spomena. Ondje se čita vjera, odnos prema životu, umijeće gledanja onkraj”.
Rubrika „Otajstvo i zbilja” donosi homiletska razmišljanja uz misna čitanja. Uz svetkovinu Svih svetih tekstom „Velika slika s mnoštvom detalja” razmišlja Ivan Šaško, a Ivica Raguž tekstom „Vrlo lijepo i plemenito djelo” uz Spomen svih vjernika pokojnika. Uz trideset i drugu nedjelju kroz godinu Ante Vučković potpisuje razmišljanje „Uskrsnuće i Bog živih”, a uz trideset i treću nedjelju Domagoj Runje „Približuje se vaše otkupljenje”. Uz svetkovinu Isusa Krista – Kralja svega stvorenja Slavko Slišković razmišlja tekstom „Kralj na križu”. Homiletska razmišljanja prate crtice „Mudrosti Crkve” i „Zrnje”.
Rubrika pisma čitatelja odgovara na pitanje vezano uz kađenje u došašću i korizmi.