Zagreb, (IKA) – Liturgijsko-pastoralni list “Živo vrelo” za razdoblje od 18. siječnja do 21. veljače kao temu broja donosi Gospodnje blagdane. U prilogu pod naslovom “Nedjelja – slika dana Gospodnjega” Ivica Žižić ističe da je nedjelja najmanja ali strukturalno utemeljujuća vremenska forma kršćanskih blagdana, koja određuje, povezuje i ustanovljuje sva druga slavlja Kristova otajstva, u njezinu okrilju euharistijsko ponazočenje Kristova otajstva tvori temeljnu i utemeljujuću formu vjerničkog odnosa prema događaju Kristova Vazma. O liturgijskoj godini kao neprekinutome Gospodnjem slavlju piše Ante Crnčević pod naslovom “Liturgijska godina: Gospodin u vremenu” u kojem između ostaloga ističe da “eskatološkost vremena u kojem živimo ne dopušta dijeljenje i razdvajanje, nego objedinjavanje svega u Kristu”, te zaključuje da život u Kristovoj spasenjskoj prisutnosti preobražava sveukupno vrijeme u vrijeme spasenja, pa je na tom tragu razmišljanja i rasprava, pa i kritici podložan i sam pojam liturgijska godina. Gospodnjim slavljima tijekom “vremena kroz godinu” svoj tekst posvećuje Ivan Šaško i ističe da je “svako slavlje, na sebi svojstven način, vazmeni kristološki spomen, a po rasporedu i po smještaju u godišnjem ciklusu, kao i u svojoj raznolikosti, ta slavlja imaju zadaću graditi bogatstvo i produbljivanje, a ne razmrvljenost u historicističkom smislu, trudeći se rekonstruirati Isusov život, ili nuditi apstraktnu teologiju”. I urednikova riječ u duhu je blagdana kao ispunjenog vremena, jer godišnji ciklus liturgijskih slavlja nazvan “liturgijskom godinom” uvodi nas u vrijeme, u otvorenu vječnost i daruje nam, već sada, iskustvo vječnosti. Zato tom ciklusu slavlja, gledamo li s vidika liturgijske teologije, slabo pristaje nazivak “godina”. U liturgiji, zaključuje autor, naime, ne živimo dane i godine nego vječnost, liturgija preobražava mjerljive i prolazne dane i godine u nemjerljivu i neprolaznu vječnost. Kršćanskim je slavljima u njihovoj pojedinačnosti i cjelokupnosti, zaključuje autor, potrebno vratiti njihovu utemeljujuću i određujući kristološku dimenziju.
“Otajstvo i zbilja” vode čitatelja kroz nedjelje kroz godinu, od Druge (18. siječnja) do Šeste nedjelje kroz godinu (15. veljače) s popratnim liturgijskim čitanjima, molitvama, pripjevnim psalmima, molitvom vjernika i prijedlozima za pjevanje, a svaku nedjelju prati prigodni tekst: Ivana Šaška “Dvije odrednice pozvanosti: slušati i boraviti”, “Hajdete za mnom” Ante Crnčevića, “Dobro za zlo” Slavka Sliškovića, “O duhovnoj samoći ili kako ne biti osamljen” Ivice Raguža, te “Sućutnost u boli” Željka Tanjića. Tekstove po običaju prate uokvireni “Odjeci Riječi”, koje potpisuju Mario Cifrak i Darko Tepert, a tumačenja su odlomaka Prve Pavlove poslanice Korinćanima kroz spomenute nedjelje. U “Symbolonu” Ivica Raguž razmatra o propovijedi u tekstu pod naslovom “Amen ili kako biti dobar propovjednik”, u kojem ističe kako se obično tvrdi da propovijed treba biti prvenstveno egzistencijalna, svjedočanstvo vlastite osobnosti. Naprotiv, kaže, upravo to promašuje temeljni smisao propovijedi, koja prije svega treba biti objektivna, odnosno odjek Božjih riječi tako da propovjednik na kraju može odgovorno reći vjernicima “Amen”. U “Liturgijskoj glazbi” prijedlog je notnog zapisa otpjevnog psalma za Drugu nedjelju kroz godinu “Evo dolazim, Gospodine”. Na kraju je pismo čitatelja s pitanjem o liturgijskim pitanjima i preporuka novih izdanja Hrvatskog instituta za liturgijski pastoral.