Uvodno biblijsko čitanje: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost. Protiv ovih nema zakona. Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama. Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima! (Gal 5,22-25).
1. Duh Sveti je također “Gospodin i Životvorac”. Tim riječima nicejsko-carigradskog Vjerovanja Crkva nastavlja ispovijedati vjeru u Duha Svetoga, koga sveti Pavao proglašava “Duhom života” (Rim 8,2).
U povijesti spasenja život se uvijek pojavljuje povezan s Duhom Božjim. Od početka stvaranja, zahvaljujući božanskome dahu, kao “dahu života”, čovjek je postao živa duša” (Post 2,7). U povijesti izabranog naroda uzastopno se zuzimao spašavati Izraela i voditi ga po patrijarsima, sucima, kraljevima i prorocima. Ezekiel uspješno prikazuje položaj naroda ponižena iskustvom progonstva kao uništenu dolinu punu kostiju kojima Bog priopćuje novi život (usp. Ez 37,1-14): “I duh uđe u njih i oživješe i stadoše na noge” (Ez 37,10).
Osobito u IsusovOj povijesti Duh Sveti objašnjava njegovu životvornu moć: plod Marijine utrobe dolazi u život “po Duhu Svetom” (Mt 1,18; usp. Lk 1,35). Cijelo Isusovo poslanje prožeto je i upravljano Duhom Svetim; osobito uskrsnuće nosi pečat “Duha onoga koji uskrisi Krista od mrtvih” (Rim 8,11).
2. Duh Sveti je poput Oca i Sina, promicatelj onog “Evanđelja života” koje Crkva neumorno naviješta i svjedoči svijetu.
Evanđelje života doista – kako sam objasnio u enciklici Evanđelje života – nije neko jednostavno razmišljanje o ljudskom životu, niti je samo zapovijed određena da posvijesti savjest; ono je, doista, “konkretna i osobna stvarnost, jer se sastoji u navIještanju same Isusove osobe” (br.29). Isus se doista predstavlja kao “put, istina i život” (Iv 14,6). I obrativši se Marti, Lazarovoj sestri, potvrđuje: “Ja sam uskrsnuće i život” (Iv 11,25).
3. “Tko ide za mnom – on također proglašuje – imat će svjetlost života” (Iv 8,12). Život koji nam Isus Krist dariva je živa voda koja gasi najdublju čovjekovu čežnju i uvodi ga, kao dijete, u puno zajedništvo s Bogom. Ta živa voda i darovateljica života je Duh Sveti.
U razgovoru sa Samarijankom, Isus pretkazuje taj božanski dar: “Kad bi znala dar Božji, i tko je onaj koji ti veli: #!Daj mi piti#!, ti bi u njega zaiskala, i on bi ti dao vode žive… Tko god pije te vode, opet će ožednjeti. A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni” (Iv 4,10,13-14). Pretkazujući zatim, prilikom blagdana Sjenica, svoju smrt i uskrsnuće, Isus glasno povika, da bi ga čuli ljudi svih mjesta i svih vremena: “Ako je tko žedan, neka dođe k meni! Neka pije koji vjeruje u mene! Kao što reče Pismo: #!Rijeke će žive vode poteći iz njegove utrobe#!. To reče – primjećuje evanđelist Ivan – o Duhu koga su imali primiti oni što vjeruju u njega” (Iv 7,37-39).
Zadobivši dar Duha žrtvom vlastitoga života, Isus ispunja poslanje koje je primio od Oca: “Ja dođoh da život imaju, u izobilju da ga imaju” (Iv 10,10). Duh Sveti čini naše srce novim (usp. Ez 36,25-27; Jer 31,31-34) suobličujući ga Kristovu srcu. Kršćanin tako može “razumjeti i ostvariti pravi i duboki smisao života: taj da bude dar koji se ispunja darujući se” (EV, 49). To je novi zakon, “zakon Duha života u Kristu Isusu” (Rim 8,2). Njegov temeljni izraz, u nasljedovanju Gospodina koji polaže život za svoje neprijatelje (usp. Iv 15,13) jest darivanje sebe, u ljubavi: “Mi znamo da smo iz smrti prešli u život, jer ljubimo braću” (1 Iv 3,14).
4. Život kršćanina koji je, po vjeri i sakramentima tijesno sjedinjen s Isusom Kristom, jest “život u Duhu”. Duh Sveti doista razliven u srcima našim (usp. Gal 4,6) postaje u nama i za nas “izvorom vode koja struji u život vječni” (Iv 4,14).
Stoga se treba dati poučljivo voditi od Duha Božjega da bismo sve više postajali ono što smo po milosti, djeca Božja u Kristu (usp. Rim 8,14-16): “Ako živimo po Duhu – upozorava nas još sveti Pavao – po Duhu se i ravnajmo” (Gal 5,25).
Na tom se načelu temelji kršćanska duhovnost, koja se sastoji u prihvaćanju cijeloga života koji nam Duh dariva. To shvaćanje duhovnosti čuva nas od dvojbi koje ponekad potamnjuju njegov pravi izgled.
Kršćanska se duhovnost ne sastoji u naporu samousavršavanja, kao da čovjek svojim silama može promicati cjelovit rast svoje osobe i postići spasenje. Čovjekovo srce, ranjeno grijehom, biva izliječeno samo po milosti Duha Svetoga i samo ako je poduprto tom milošću čovjek može biti pravo dijete Božje.
Kršćanska duhovnost se ne sastoji ni u postajanju gotovo “nematerijalnima”, netjelesnima, lišenima odgovornih zauzimanja u povijesti. Prisutnost Duha Svetoga u nama, doista, daleko od toga da nas potiče na “bijeg” koji otuđuje, prožima i pokreće cijelo naše biće: razum, volju, osjećajnost, tjelesnost, kako bi naš “novi čovjek” (Ef 4,24) ispunio prostor i vrijeme evanđeoske novine.
5. Na pragu trećega tisućljeća, Crkva se sprema na prihvaćanje uvijek novoga dara toga Duha darivatelja života koji izvire iz Isusovih probodenih grudi, da svima navijesti duboku radost Evanđelja života.
Molimo Duha Svetoga da učini Crkvu našega doba vjernom jekom riječi apostolâ: “Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo vidjeli očima svojim, što razmotrismo i ruke naše opipaše o Riječi, Životu – da, život se očitova i vidjesmo i svjedočimo, i navješćujemo vam Život vječni, koji bijaše kod Oca i očitova se nama, što smo vidjeli i čuli, navješćujemo i vama, da i vi imate zajedništvo s nama. A naše je zajedništvo s Ocem i sa Sinom njegovim Isusom Kristom” (1 Iv 1,1-3).