Zagreb, (IKA) – Fra Ilija Živković, franjevac trećoredac, poslije duge i teške bolesti preminuo je u Zagrebu 9. lipnja 2015. u 62. godini života.
Fra Ilija Živković je rođen 26. svibnja 1954. u brojnoj obitelji u Kostrču (župa Tolisa, općina Orašje) u Bosanskoj Posavini. Osnovnu je školu pohađao u rodnom kraju i Zadru (osmi razred). U Zagrebu je 1973., u Srednjoj školi za spremanje svećenika Provincije franjevaca trećoredaca u Odri, završio klasičnu gimnaziju.
Prve je redovničke zavjete položio 1974. nakon novicijata u Zadru a svečane zavjete 1978. u Odri. Teologiju je diplomirao 1980. na zagrebačkom bogoslovnom fakultetu (napisavši rad pod naslovom “Darovi Duha”). Za svećenika je zaređen u Zagrebu iste godine.
Od 1981. do 1983. je na poslijediplomskom studiju duhovne teologije i franjevačke duhovnosti na Papinskom sveučilištu Antonianum u Rimu; završava ga magistarskim radom “Duhovni i povijesni razvoj Pravila Trećega samostanskog reda sv. Franje do Leona X.”
Godine 1984. odlazi u Washington, u Povjereništvo Provincije u SAD-u, gdje vodi novoosnovanu Hrvatsku katoličku misiju i Hrvatski kulturni i duhovni centar do 1994., do povratka u Hrvatsku.
Od 1987. do 1993. studira psihologiju na Američkom katoličkom sveučilištu u Washingtonu na kojem 1990. magistrira (naslov rada: “Strategije roditelja u pokušaju utjecaja na ponašanje adolescenata”) a 1993. doktorira (naslov disertacije: “Odnos između roditelja i adolescenata u otvorenim i zatvorenim hrvatskim imigrantskim skupinama”). Od 1992. polazi poslijedoktorsku godinu, bavi se istraživanjem, radi i predaje na Institutu za neurologiju Sveučilišta Georgetown u Washingtonu.
U vrijeme boravka u Washingtonu radi kao spiker, prevoditelj i urednik na Glasu Amerike. U tom je razdoblju također vrlo zauzet u širenju istine o Domovinskom ratu u Hrvatskoj i o ratnim događanjima u Bosni i Hercegovini te u prikupljanju pomoći za ratne stradalnike, prognanike i izbjeglice.
Ujesen 1994. vraća se u Hrvatsku, u samostan u Odri te u dogovoru s provincijskom upravom preuzima nekoliko dužnosti. Dolazi na Katehetski institut KBF-a u Zagrebu na kojem više od deset godina predaje opću i razvojnu psihologiju. U tom razdoblju predaje kroz dvije godine i na Visokoj teološkoj školi u Zadru. Od 1999. predaje psihologiju religioznosti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.
Od listopada 1994. obavlja također dužnost pomoćnika tajnika Hrvatske biskupske konferencije koja ga godinu kasnije imenuje voditeljem Tiskovnog ureda HBK i ravnateljem Informativne katoličke agencije (IKA). Tu je dužnost obnašao do ožujka 1999. kada je imenovan glavnim direktorom Hrvatskoga katoličkog radija. Na HKR-u je do 2001.
Godine 1997. izabran je za provincijskog vijećnika na mandat od četiri godine i povjerava mu se koordinacija početne i trajne formacije u Provinciji.
Na provincijskoj kongregaciji 2001. izabran je za gvardijana samostana u Odri, ali je na generalnom kapitulu dva mjeseca kasnije izabran je za generalnog ministra franjevaca trećoredaca. Tu je službu zauzeto i dinamično obavljao tijekom cijelog mandata, do 2007. godine. To je razdoblje bilo obilježeno susretima s različitim kulturama i životnim stilovima na gotovo svim kontinentima i stjecanjem bogatog iskustva. Kao generalni ministar posredovao je i pomogao u obnovi i proširenju zgrade sjemeništa i samostana u Odri i u preuređenju tih prostora u sadašnju Kuću sv. Franje – Dom za starije i nemoćne osobe, koji je povezan sa istoimenim samostanom.
Poslije službe generalnog ministra vraća se 2007. u samostan u Odri. U njemu od 2009. do ove godine obavlja je službu gvardijana. Od 2013. opet je u provincijskoj upravi, sada kao provincijski vikar.
Nastavlja predavati psihologiju na Katehetskom institutu. Osim toga predaje kolegij “Odabrana poglavlja iz primijenjene psihologije” na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu (od 2008.) te opću i socijalnu psihologiju na Visokoj školi za poslovanje i upravljanje “Baltazar Adam Krčelić” u Zaprešiću (od 2009.). U akademskoj godini 20012.-2013. predavao je opću psihologiju i psihologiju religioznosti na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu.
Godine 2003. izabran je u znanstveno-nastavno zvanje docenta za područje društvenih znanosti, polje psihologije, 2009. g. u zvanje izvanrednog profesora a 2013. u zvanje redovitog profesora u interdisciplinarnom području psihologije i teologije.
Bio je član više vijeća i povjerenstava na razini Vijeća biskupskih konferencija Europe, Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskog sabora, Vlade Republike Hrvatske, Grada Zagreba, Sveučilišta u Zagrebu, Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i drugih ustanova. Između ostalog: član Komisije HBK “Iustitia et pax” i član Odbora HBK za sredstva društvenog priopćavanja (1995.-2001.), član Vijeća europskih biskupskih konferencija za migracije (1995.-1998.), predsjednik upravnog odbora Instituta za migracije i narodnost (1999.-2001.), član Nacionalnog vijeća za znanost (2009.-2011.), prvi zamjenik predsjednika Upravnog odbora Hrvatske zaklade za znanost (2010.), član Vijeća društveno-humanističkog područja u Senatu Sveučilišta u Zagrebu (2009.-2013.), član Upravnog vijeća Nacionalnog centra za vanjsko vrjednovanje obrazovanja (2009.-2013.), zamjenik Dekana KBF-a u Senatu Sveučilišta (2013.).
Dobitnik je nekoliko priznanja za unaprjeđivanje sveučilišnog obrazovanja. Od predsjednika Republike Ive Josipovića primio je 28. listopada 2014. odlikovanje “Reda kneza Branimira s ogrlicom” kojega mu je prvi predsjednik RH dr. Franjo Tuđman dodijelio 28. svibnja 1995. za izniman doprinos neovisnosti, cjelovitosti i međunarodnom ugledu Republike Hrvatske.
Objavio je brojne radove, uglavnom na stranim jezicima, iz područja biološke, razvojne i socijalne psihologije te psihologije religioznosti. Objavljene su mu sljedeće knjige: Asimilacija i identitet, Zagreb 1995., Školska knjiga (suautori Ž. Šporer i D. Sekulić); Teme i interesi opće psihologije, Zaprešić 2011, Visoka škola Baltazar Adam Krčelić; Temeljni koncepti socijalne psihologije, Zaprešić 2015., Veleučilište Zaprešić. Glavni je urednik sljedećih izdanja: Ranjena Crkva u Hrvatskoj – Uništavanje sakralnih objekata u Hrvatskoj (1991.-1995.), Zagreb 1996.; Raspeta Crkva u Bosni i Hercegovini – Uništavanje katoličkih sakralnih objekata u Bosni i Hercegovini (1991.-1996.), Zagreb 1998.; Hodočašće u znaku svjedočenja – Drugi posjet Ivana Pavla II. Hrvatskoj, Zagreb 1999. Autor je i suautor brojnih članaka objavljenih u raznim znanstvenim revijama i zbornicima radova sa znanstvenih skupova.
I nakon što mu je potvrđena teška plućna bolesti, prije manje od godinu dana, fra Ilija je nastavio raditi na svim svojim područjima, u manjem opsegu i koliko je mogao, uvijek ispunjen vjerom i nadom. U svom samostanu i u upravnom vijeću Kuće sv. Franje – Doma za starije i nemoćne osobe koji je sa samostanom povezan, sa studentima, u pastoralnoj službi u Velikoj Gorici, u upravi svoje Provincije… Do kraja željan života, komunikacije, djelovanja koje će pridonositi rastu i sazrijevanju naše Crkve, naše domovine, našega društva i kulture.