Kompolje, (IKA) – Proslava zaštitnika župe Kompolje, sv. Stjepana prvomučenika, 26. prosinca imala je “razinu povijesnog događaja”, kako je istaknuo župnik don Anđelko Kaćunko u uvodnom pozdravu na početku slavlja “zlatne mise”, tj. pedeset godina svećeništva mons. dr. Milana Šimunovića, rođenog Kompoljčanina, profesora teologije u miru, koji je i široj hrvatskoj javnosti poznat također kao znanstvenik, publicist i propovjednik. Objasnivši razloge veličine toga slavlja, župnik je vjernicima, koji su uz domaće župljane dupkom ispunili crkvu Sv. Stjepana došavši iz svih župa Gacke doline te iz Međimurja, Zagreba i Rijeke, posvijestio kako je malo svećenika koji živi i zdravi dočekaju svoj “zlatni jubilej”. A koliki je Božji dar svećeništvo, uz dijeljenje svetih sakramenata, propovijedanje, katehiziranje itd., pokazuje i činjenica da je mons. Šimunović tijekom pedeset godina slavio najmanje 18.250 svetih misa, rekao je don Anđelko, podsjetivši da je zlatomisnik za svećenika je zaređen 18. prosinca 1966. u senjskoj katedrali, a mladu misu je slavio 1. siječnja 1967. u Kompolju. Zlatomisnikova je izričita želja bila da jubilej proslavi na skroman način, s naglaskom na misi zahvalnici i to sa svojim mještanima-župljanima, naglasio je don Kaćunko, zahvalivši mons. Šimunoviću što je upravo svoju rodnu župu odabrao za svoje jubilejsko slavlje, koje je mogao proslaviti u riječkoj katedrali ili čak u Rimu.

Na početku koncelebriranog euharistijskog slavlja, u kojem su bili također Mile Rajković, župnik susjedne Švice, i don Jure Ladišić, duhovnik slijepih i slabovidnih osoba, mons. Šimunović je zahvalio svima koji su došli na njegovo jubilejsko slavlje, da ono bude zajednička zahvalnica Bogu za dar svećeništva i pedeset godina vjernosti i ustrajnosti. U prigodnoj propovijedi zlatomisnik je najprije kratko opisao okolnosti u kojima se u svojemu djetinjstva odlučio za svećeništvo, emotivno se prisjetivši posebno majke Marije, koja je, zajedno s tadašnjim župnikom preč. Mirkom Dinterom, najzaslužnija za njegovo svećeničko zvanje. Govoreći potom o slavlju Božića, mons. Šimunović je istaknuo da je Bog rođenjem Isusovim do kraja postao “Bog s nama”, “naša je povijest odsad i njegova, naša sudbina odsad je i njegova, naši napori odsad su i njegovi. Povijest je svijeta otada, i danas, naše i Božje poprište. Bog ne samo da zna što znači biti čovjek nego je to iskusio, evo od rođenja u betlehemskoj špilji pa do križa, pa nas može i najbolje razumjeti”. Ali, bitno u tome jest, naglasio je propovjednik, da se možemo sigurno nadati pobjedi nad grijehom i zlom te novom životu, koji je započeo Isusovim uskrsnućem. Jer “Isusovim rođenjem rodile su se nove mogućnosti za sve koji se žele ispočetka pokrenuti novim stazama, biti obasjani novim suncem. Upravo je to shvatio današnji veliki svetac, Sv. Stjepan prvomučenik, naš župni zaštitnik. Kao đakon počeo je propovijedati ovu radosnu vijest koja je nekima zasmetala, pa su ga kamenovali, ali mnogi nisu mogli odoljeti mudrosti i Duhu kojim je govorio”, rekao je zlatomisnik te nastavio da smo svi pozvani “poput pastira, poput đakona Stjepana te apostola i milijuna zaljubljenih u Isusa, naviještati radost života, koji se prelijeva u život vječni, u život s Bogom”. Istaknuvši potom kako je, ne znajući što ga sve čeka, početkom pedesetih godina prošloga stoljeća početo sanjati kako se uključiti u ‘Isusovu školu’ pa je postavši svećenik pokušavao naviještati na razne načine, u mnogobrojnim prilikama, riječju i perom, tu radosnu vijest našega spasenja u Kristu, nastavio je poticajnim riječima: “Svi smo pozvani truditi se naviještati i živjeti čovjekoljublje Spasitelja našega Isusa Krista, njegov navještaj o životu u punini, u vječnosti. I raduje me ako sam nešto mogao učiniti u tome, zalažući se da Crkva danas na što primjereniji način odgovori svome poslanju, da se dogode i određene postkoncilske promjene u vidu stvaranja ‘novoga lica Crkve’, za što je potrebna danas toliko spominjana nova evangelizacija, novi navještaj, nov u izričajima, načinima i žaru, što bi trebalo resiti sve kršćane, posebice nas svećenike, makar doživjeli razna ‘nabacivanja’ na naš račun, u spremnosti na Isusovu hrabrost koju je slijedio i naš zaštitnik Sv. Stjepan prvomučenik.” Mons. Šimunović je na kraju naglasio kako je važno da budemo u obrazlaganju naše vjere tako uvjerljivi i gorljivi da drugi ne mognu odoljeti a da se za vjeru više ne zanimaju, tj. da se približe Isusu u njegovoj Crkvi. Propovijed je zaključio riječima iz svoje Duhovne oporuci (u Pismu povodom “zlatne mise”) odnosno nadom, koju je izrazio o. Bonaventura Duda, da će Gospodin ‘ispraviti’ njegove propuste i sve što nije kvalitetno izveo, jer “volio sam biti njegovim učenikom, i na kraju me ispunja radošću pomisao da se Isus nikada nijednog svoga učenika nije odrekao, pa ma kako nesavršen bio. I molim ga da me jednom prizna pred Ocem nebeskim.”

Na kraju misnoga slavlja, mons. Šimunoviću je u ime župljana najprije pozdrav izrekao Tomica Kranjčević te mu zajedno sa župnikom zahvalio i za njegov značajan rad na razini cijele Crkve u Hrvatskoj, i za višestruku pomoć koju je iskazao svojoj rodnoj župi, a to nastavlja činiti i dalje darovavši župi novu brokatnu misnicu, koju mu je darovala župa Sv. Jurja s Trsata, u prigodi misnoga slavlje o pedesetoj godišnjici svećeničkoga ređenja. Zlatomisnik je potom – budući da je u pismu-obavijesti o “zlatnoj misi”, koje je svojim prijateljima uputio na oko pet stotina adresa diljem Hrvatske, naglasio da ne želi nikakve skupe darove – od svojih mještana dobio skroman poklon, povećanu i uokvirenu repliku sličice-uspomene sa svoje mlade mise, koju mu je uručio Marko Rubčić, dugogodišnji ministrant i student informatike, a nazočni vjernici su za uspomenu dobili kopiju te sličice u prirodnoj veličini, koje je pripremio župnik.

Don Anđelko je zatim objavio da je zlatomisniku već u Rijeku, prije njegova polaska u Gacku dolinu, stiglo stotinjak čestitki. Među njima posebno značenje ima pismo đakovačko-osječkog nadbiskupa dr. Đure Hranića, predsjednika Vijeća HBK za katehizaciju i novu evangelizaciju, a čijem radu sudjeluje i zlatomisnik. Nadbiskup Hranić žali što osobno ne može doći, ali izražava veliko priznanje mons. Šimunoviću za njegovo služenje na području vjerskoga odgoja u cijeloj Crkvi u Hrvata te mu također u ime tisuća vjeroučitelja i vjeroučiteljica zahvaljuje na predanom radu u promicanju vjeronauka u školi i župne kateheze. Zanimljiva je i čestitka porečko-pulskoga biskupa u miru Ivana Milovana, koji se – istaknuo je don Anđelko – divi zlatomisnikovoj posebnosti u cjelokupnom životnom djelovanju zbog njegovih inovativnih podhvata u Crkvi, ali i zbog načina obilježavanja 50. obljetnice svećeništva na skroman način, što je jedna od naših posebnosti za ovo vrijeme.
Dio čestitaka stigao je zlatomisniku i u Kompolje. Među njima su veoma znakovite one od riječkoga nadbiskupa dr. Ivana Devčića, koju je don Anđelko pročitao u cijelosti, i bjelovarsko-križevačkog biskupa Vjekoslava Huzjaka. Mons. Devčić tako, među ostalim, ističe da svojim čestitkama pridružuje zahvalu Bogu za sve dobre što je po zlatomisnikovu neumornom služenju podario svojoj Crkvi – Riječkoj nadbiskupiji i Gospićko-senjskoj biskupiji – kao i cijeloj Crkvi u Hrvata, jer je otpočetka svoga svećeništva djelovao i izvan. granica nadbiskupije u koju je bio inkardiniran. “Od Istre do, Dubrovnika i Vukovara, svagdje ‘si bio tražen i rado viđen kao svećenik koji cijelu Domovinu i cijelu Crkvu nosi u svome srcu. Formiran u duhu Drugog vatikanskog sabora koji se održavao za vrijeme Tvojeg studija,-nisi prestao do današnjeg dana raditi na implementiranju koncilskih smjernica u našu Crkvu i pastoralnu teoriju i praksu. Neumorno si tražio nove pastoralne odgovore na izazove novih vremena. U tom si bio učitelj mnogim generacijama svećenika i laika kojima si predavao katehetiku i pastoral. Sudjelovao si kao organizator i predavač na mnogim simpozijima i tečajevima permanentnog obrazovanja svećenika i laika, kako u našoj. nadbiskupiji tako i širom cijele Domovine.” Na kraju svoje čestitke mons. Devčić je zlatomisniku zaželio da mu Gospodin podari još mnogo godina u dobrom zdravlju da može “u duhovnoj džungli današnjeg vremena uvijek inovativno tražiti sve prohodnije putove evangelizacije i sve nas na njih usmjeravati onako kako samo ti znaš i umiješ”. Uz čestitku mons. Devčića don Anđelko je naveo kako je nadbiskup često pričao da je njegov otac prije pedeset godina po velikom snijegu iz rodnoga Krasnog Polja išao pješice u Kompolje na mladu misu Milana Šimunovića, jer je silno poštivao svećenike i želio je primiti mladomisnički blagoslov.
U sklopu toga programa župni zbor, koji je, na čelu s Glorijom Kranjčević za orguljama, vodio pjevanje na misi, pod župnikovim je ravnanjem kao dar zlatomisniku otpjevao nekoliko duhovnih pjesama, uz pratnju na tamburi i gitari.

Nakon slavljenikove zahvale, druženje je nastavljeno u velikoj dvorani župne kuće, gdje je zlatomisnik zajedno sa župljanima počastio nazočne raznim kolačima i pićem, uz božićno čestitanje, pjesmu i ugodan razgovor.