Novi Marof, (IKA) – U crkvi Sv. Antuna Padovanskoga u Novom Marofu blagdan sv. Leopolda Mandića svake godine je prigoda vjernicima župe za duhovnu obnovu i molitvu pred Presvetim. Ove godine na taj je dan 50 godina svećeništva proslavio franjevac konventualac o. Antun Gašparić. Sam jubilarac predvodio je misno slavlje uz koncelebraciju svoje samostanske braće i nekoliko svećenika iz Varaždinsko-topličkog dekanata. Za geslo na prigodnim sličicama o. Antun je uzeo citat: “Svoju prošlost, Gospodine, povjeravam tvome milosrđu, svoju sadašnjost tvojoj ljubavi, a svoju budućnost tvojoj providnosti”. Tijekom mise bilo je čitano evanđelje o dvojici sinova koji su pozvani na posao u vinograd. U prigodnoj homiliji o. Antun je, osvrćući se na taj evanđeoski odlomak, rekao da sve više osjeća kako je sličan i jednome i drugome od dvojice sinova. “Kod jednoga se ‘idem’ pretvara u ne idem; kod drugoga ‘neću’ pretvara u hoću”. Zatim je slavljenik prošao najvažnije dijelove svojega života u kojima je prepoznao te svoje nestalnosti, ali i neizmjernu milost Božju, koja ga je uvijek iznova pozivala i podizala. U nastavku propovijedi o. Antun tumačio je svećeništvo, što ono jest i kako ga je on shvaćao i živio: “Svećenik je sol zemlje, daje okus životima drugih te ukus životima onih koji su izgubili sve. Prijatelj je Božji, ali i onih koji su mu bližnji. Svećenik živi za i od Evanđelja. On je čovjek komu se vjeruje i s kim se može računati. On je otac, učitelj, vođa. Ne usmjerava pozornost prema sebi, nego prema Bogu”.
Čini se da je život o. Antun bio upravo takav. U svojoj samozatajnoj pedesetgodišnjoj svećeničkoj službi odlazio je tamo kamo su ga poglavari poslali (Vinkovce, Pančevo, Šibenik, Kukuljanovo, Novi Marof). Vršio je one službe koje su mu povjerene i rado živio svoje svećeništvo, darujući svoje vrijeme drugima. O. Antun je već više od dva desetljeća nacionalni upravitelj udruge Vojske Bezgrešne, koja u Hrvatskoj ima više od 30.000 članova. Svakodnevno je u kontaktu s brojnim članovima. Služitelj svetih sakramenata, skromni ispovjednik, pohoditelj bolesnika u novomarofskoj bolnici i po obiteljima, prijatelj djece i mladih, neumorni radnik u vinogradu Gospodnjem. Njegovo “hoću” i “neću” uvijek je završavalo poslušnim i potpunim izvršavanjem zadatka. Skromna svečanost, bilo je istaknuto nekoliko puta, izričita je želja slavljenika, što je u pozdravnom govoru i rastumačio gvardijan samostana o. Martin Dretvić: “Naš glavni slavitelj, dragi nam o. Ante, po izričitoj svojoj želji, koju smo svi poštovali, makar nismo razumjeli, htio je da sve ovo bude ovako samozatajno u duhu poniznog služenja neznatne Djevice, kojoj podlaže sav svoj život u geslu ‘Totus tuus'”.