Predvodeći svečano slavlje u zajedništvu s domaćim gvardijanom fra Klaudijom Milohanovićem o. Božidar u homiliji iskazao je zahvalnost Gospodinu za tolike primljene milosti tijekom svojih 50 godina svećeništva.

„Proslave jubileja pozivaju nas da dublje promišljamo što slavimo i na čemu bi trebalo biti glavni naglasak na slavljenju. Kao prvo trebamo biti Bogu zahvalni na otajstvu postojanja Kristove Katoličke Crkve u povijesti ljudskoga roda, potom sakramenta svećeničkog reda, koji je Krist utemeljio na posljednjoj večeri zajedno sa sakramentom Presvete  Euharistije a sve u svrhu spasenja i posvećenja ljudskoga roda“, istaknuo je na početku homilije isusovac Nagy, poručivši kako smo Gospodinu na tim milosnim darovima pozvani svaki dan zahvaljivati.

Kako je od svoje 10. godine odrastao uz brodske franjevce, u 17. godini života osjetio je duhovni poziv i 1961. stupio u Družbu Isusovu te svoju mladu misu slavio u brodskoj franjevačkoj crkvi, o. Božidar posebno je zahvalio Gospodinu za sve franjevce koji u tom samostanu djeluju još od 16. stoljeća.

„Ova crkva i samostan u ono teško vrijeme komunizma bili su prava duhovna oaza u kojoj su mnogi nalazili utjehu, okrepu, utočište i snagu, a nastavljaju i dalje to divno isijavanje Božje milosti iz ovoga samostana i crkve. Za mene kao i za tolike druge bila je to prava oaza gdje sam ja najdublje doživljavao svoju katoličku vjeru. Sve je iz njega zračilo, a i sada zrači nekom nadnaravnom atmosferom. Tu sam osjećao gotovo eksperimentalno onaj drugi nadnaravni Božji svijet vjere, tako realnim i bliskim, gotovo da stojite na vratima raja. No, ono što je najvažnije to su oci franjevci koji su davali dušu ovim prostorima i ovoj krasnoj sakralnoj građevini koji su u njoj neumorno pastoralno djelovali“, rekao je Nagy.

Prisjećajući se dječačkih dana kada je ministrirao u crkvi, svih doživljaja na proslavama katoličkih blagdana, posebno je spomenuo dvojicu franjevaca iz toga vremena – o. Ruperta Rozmarića koji mu je bio tri godine vjeroučitelj te je, kako je rekao, svojim apostolskim žarom i širenjem pobožnosti Srcu Isusovu puno pridonio razvoju njegova zvanja; te o. Kamila Kolba u čijem je zboru pjevao. Zaključio je kako su mu ta crkva i samostan bili svojevrsno sjemenište. Homiliju je završio znakovitom pričom u kojoj je naglašeno kako je ono najdragocjenije na svijetu svećenička ruka, jer nas ona jedino odrješuje od grijeha i pruža Isusa.

Zahvalu uz prigodan dar uime franjevaca o. Božidaru Nagyju izrekao je na kraju gvardijan Milohanović. Slavlje je završeno pjevanjem pjesme Tebe Boga hvalimo.

O. Božidar Nagy rođen je u Bedekovčini 1941. godine. Gimnaziju je završio u Slavonskom Brodu, a 1961. stupio u Isusovački red. Za svećenika je u Zagrebu zaređen 1971. godine. U Rimu je doktorirao radnjom „Ivan Merz čovjek vjere i odgojitelj za vjeru“. Obnašao je razne službe; bio je vjeroučitelj srednjoškolaca i studenata u bazilici Srca Isusova, urednik Hrvatskog programa Radio Vatikana, dušobrižnik za Hrvate u Parizu, profesor na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, postulator kauze bl. Ivana Merza i vicepostulator kauze Petra Barbarića. Osim raznih knjiga koje je objavio pokrenuo je izdavanje Sabranih djela bl. Ivana Merza od kojih je do sada izašlo već šest svezaka.