Dubrovnik, (IKA) – Na proslavi svoje zlatne mise 1. prosinca u župnoj crkvi Sv. Martina u Žrnovu na Korčuli župnik don Božo Baničević krstio je malog Franka, dijete rođeno u helikopteru iznad Bračkog kanala, treće dijete Ivane i Vedrana Foretić. Kumovi su bili liječnik Nikica Tole i pilot kapetan bojnik Ivica Šunjić.
Propovjednik na zlatnoj misi ravnatelj Arhiva Dubrovačke biskupije mons. Ivan Šimić podsjetio na priču o trgovcu Oliviju i invalidu Šimunu koju je don Božo čuo prije šezdesetak godina, i nakon koje je počeo razmišljati kojim putem krenuti u život, te se odlučio za svećeništvo. “Vazda je nastojao biti prepoznatljiv posred povjerenog mu stada, uspostavljajući pozitivne i poticajne odnose s vjernicima, priznavajući im dostojanstvo Božje djece i stavljajući im u službu čitavo svoje svećeničko služenje i bratsku ljubav. I unatoč svojoj posvemašnjoj odanosti naspram Božjeg puka, Božo je, poput samog svog Učitelja, odbijao mudro uključivati se u bilo koji oblik aktivnog bavljenja politikom i strančarenja, kako bi ostao čovjek za sve po mjeri duhovnog bratstva. Tim više što je svjestan da je pozvan odgajati i oblikovati savjesti svakog člana Crkve. Ta radosna zauzetost, koja je plod šutljivog heroizma, radeći sve do granica vlastitih snaga, bez da je tražio vidjeti uspjeh svoga rada, plod je one božanske milosti podijeljene mu u času ređenja, te je i danas njegov izvor snage za služenje”, rekao je mons. Šimić.
Božo Baničević, sin Ivana i Urse Korunić, rođen je u Smokvici/Korčula 24. prosinca 1937. godine. Filozofsko-teološki fakultet završava u Zagrebu 1965. g Za svećenika je zaređen u Dubrovniku 1. prosinca 1963. godine. Prvu službu don Božo Baničević obnašao je od 1965. u župi Majkovi, potom je od 1971. bio župni pomoćnik i kateheta u Korčuli. Iz Korčule je 1978. prešao na službu župnika u Janjinu, da bi 1991. ponovno djelovao u Korčuli. U Korčuli je bio župnik i dekan do 1996. g. Potom je imenovan župnikom u Žrnovu gdje je i sada na službi. Uz pastoralnu službu don Božo je studirao romanistiku u Skoplju, Sarajevu i Parizu te se bavio proučavanjem crkvene povijesti Korčulanske biskupije. Istraživanja je tiskao u knjizi “Korčulanska biskupija” u kojoj obrađuje djela pojedinih korčulanskih biskupa od 14. stoljeća. Autor je i brojnih drugih rasprava i priloga iz povijesti, povijesti umjetnosti, lingvistike, književnosti, poglavito je pisao o korčulanskim župama, korčulanskom rječniku i crkvenom pjevanju. Začetnik je nove metode u tumačenju porijekla toponima (Dalmato-romanska toponimija).