1. U prijašnjim katehezama zaustavili smo se na “znakovima nade” prisutnima u suvremenom svijetu. Danas želimo nastaviti razmišljanje o nekim “znakovima nade” prisutnima u Crkvi, da bi ih kršćanske zajednice znale sve bolje razabrati i vrednovati. Oni, doista, proizlaze iz djelovanja Duha Svetoga koji, u tijeku stoljećâ, “snagom Evanđelja čini da se Crkva pomlađuje, i neprekidno je obnavlja i vodi k savršenom sjedinjenju s njezinim Zaručnikom” (Lumen gentium, 4).
Među crkvenim događajima koji su uvelike označili naše stoljeće, prvo mjesto pripada II. vatikanskom koncilu. Zahvaljujući njemu, Crkva je iz svoje riznice izvukla “novo i staro” (usp. Mt 13,52), i doživjela na neki način milost obnovljene Pedesetnice (usp. Govor Ivana XXIII. na završetku prvog dijela Koncila, III, u Discorsi, Messaggi, Colloqui V /1962/1963/, str. 29). Znakovi nade koji danas nadahnjuju poslanje Crkve tijesno su povezani s tim obilnim izlijevanjem Duha Svetoga koje je Crkva doživjela u pripravi, u slavljenju i u primjeni II. vatikanskog koncila.
2. Slušanje onoga što “Duh govori Crkvi i Crkvama” (Tertio millenio adveniente, 23; usp. Otk 2,7), očituje se u prihvaćanju karizmi koje On obilno dijeli. Njihovim otkrivanjem i vrednovanjem poraslo je življe zajedništvo među različitim pozivima Božjega naroda, također radosni i obnovljeni zanos evangelizacije.
Duh Sveti osobito danas potiče Crkvu promicati poziv i poslanje vjernika laika. Njihovo sudjelovanje i suodgovornost u životu kršćanske zajednice te njihova mnogolika prisutnost apostolata i služenja u društvu uvode nas s nadom očekivati, u zori trećega tisućljeća, zrelo i plodno objavljenje laikata. Isto se očekuje obzirom na ulogu koju je pozvana preuzeti žena. Kako u građanskom društvu tako i u Crkvi sve se bolje otkriva “ženski genij” koji treba sve više upoznavati u oblicima svojstvenim pozivu žene u skladu s Božjim naumom.
Osim toga, ne smijemo zaboraviti da jedan od darova koje Duh širi u naše doba jest procvat crkvenih pokreta, koje od početka svojega papinskog služenja nastojim isticati kao razlog nade za Crkvu i za društvo. Oni su “znak slobode oblika u kojima se ostvaruje jedinstvena Crkva, i predstavljaju sigurnu novost, koja još teži biti na odgovarajući način shvaćena u svem svojem pozitivnom djelovanju za Kraljevstvo Božje u djelu suvremene povijesti” (Insegnamenti VII/2 /1984/, str. 696).
3. Naše je stoljeće vidjelo pupati i rasti sjeme ekumenskog pokreta, u kojem Duh Sveti upućuje različite Crkve i crkvene zajednice tražiti putove dijaloga za ponovnu uspostavu punoga zajedništva.
Osobito, zahvaljujući II. vatikanskom koncilu, traženje jedinstva i ekumenska zauzetost bile su stečene kao “nužni doseg cijeloga crkvenog života” i prvotna zadaća kojoj Katolička Crkva “želi pridonijeti svim svojim mogućnostima” (Insegnamenti VIII/1 /1985/, str. 1991,1999). Dijalog istine predvođen i praćen dijalogom djelatne ljubavi pomalo postiže znatne plodove. Osim toga, ojačala je svijest da prava duša gibanja za ponovno uspostavljanje kršćanskog jedinstva jest duhovni ekumenizam, ili obraćenje srca, molitva i svetost života (usp. Unitatis redintegratio, 8).
4. Među brojnim drugim znakovima nade, htio bih napokon spomenuti “prostor dan dijalogu s religijama i sa suvremenom kulturom” (Tertio millenio adveniente, 46).
Glede prvoga, dosta je spomenuti proročki domet koji se malo-pomalo preuzima iz izjave II. vatikanskog koncila Nostra aetate o odnosima Crkve s nekršćanskim religijama. Mnogostruka iskustva susreta i dijaloga, na različitim razinama, ostvarena su i ostvaruju se u svim dijelovima svijeta među predstavnicima različitih religija. Osobito mi je drago podsjetiti na velike pomake u dijalogu sa židovima, našom “starijom braćom”.
Veliki znak nade za čovječanstvo je činjenica da se religije s povjerenjem otvaraju dijalogu i primjećuju žurnost sjedinjenja vlastitim naporima za življi napredak i doprinos ćudorednom zauzimanju narodâ. Vjera u neprestano djelovanje Duha daje nam nadati se da se također tim putem uzajamne pozornosti i poštovanja može za sve ostvariti otvaranje Kristu, pravome Svjetlu, koje “prosvjetljuje svakog čovjeka” (Iv 1,9).
Glede dijaloga s uljudbama, otkriva se providnosna djelatnost usmjerenja koje je II. vatikanski koncil oblikovao:
“Kao što je za svijet važno da prizna Crkvu kao društvenu stvarnost povijesti i kao kvasac svijeta, tako sama Crkva dobro zna koliko je primila od povijesti i razvoja čovječanstva” (Gaudium et spes, 44). U susretima ostvarenima na tom području već su svladane neopravdane predrasude. I nova pozornost koju pridaju različita uljudbena strujanja našega doba vjerskom iskustvu i osobito kršćanstvu, potiče nas uporno nastaviti poduzeti hod u smjeru obnovljenog susreta između Evanđelja i uljudbe.
5. U tim mnogostrukim znakovima nade, ne možemo ne priznati djelovanje Duha Božjega. Ali, u punoj ovisnosti i zajedništvu s njim, drago mi je također zamijetiti ulogu Marije, “oblikovane od Duha Svetoga i učinjene novim stvorenjem” (Lumen gentium, 56). Ona majčinski posreduje za Crkvu i vuče je na put svetosti i poučljivosti Duhu istine. U zoru novoga tisućljeća s radošću opažamo kako sve više izbija taj “marijanski lik” Crkve (usp. Insegnamenti X/3 /1987/, str. 1483), koje u sebi sažimlje najdublji sadržaj koncilske obnove.