ZNAMO ŠTO SE DOGAĐALO S ALOJZIJEM STEPINCEM
Brojni više ili manje poznati člankopisci u nizu europskih novina i časopisa još uvijek uspješno zamagljuju istinu o našem kardinalu Stepincu, zacijelo i o mnogim drugim svjedocima ljudskog i narodnog dostojanstva onoga doba.
“Balkanci se zovu kršćanima, ali oni to nisu, gotovo nitko od njih to nije. Imaju svojevrsno vjerovanje, nimalo psihološku vjeru. Njihova je vjera kao neko jednom zauzeto stajalište. Nadasve im nedostaje ljubav prema bližnjemu”, tako je u svom dnevniku pisao Eugen Ionesco, pisac rumunjskoga podrijetla, a na to se poziva stanoviti Richard Wagner koji u časopisu “Kursbuch 115” što izlazi u Berlinu, piše o odnosima u istočnoj Europi kao o trajnom kolaboracionizmu. ^lanak “Glumljena suvremenost: naizgled demokracija, naizgled proizvodnja, naizgled ljudska prava” prenijele su iz tog časopisa i novine “Frankfurter Rundschau” od 26. veljače.
Raspredajući redom stanje i pojave u zemljama srednje i istočne Europe koje su bile u vlasti komunističkih režima, pisac nastoji najviše tih zbivanja protumačiti zakulisnim utjecajima različitih obavještajnih službi i odgovarajućih interesa velikih sila. Sve što se tu događalo po njemu je namješteno, sve plod različitih kolaboracija. Stoga bi se svaku osobu koja se tih desetljeća pojavila na tim prostorima moglo promatrati s više stajališta i donositi ocjene koje su samo naoko protuslovne. Tako se, napominje Wagner, za Slovačku u doba drugog svjetskog rata može reći da je doista naslutila mogućnost uz pomoć Hitlera steći vlastitu državu. Tadašnji slovački vođa Jozef Tiso je pokušao tu mogućnost ostvariti. Može ga se smatrati kolaboracionistom, možda i fašistom, ali također utemeljiteljem države. Isto bi se ili slično, kaže Wagner, moglo reći o Ante Paveliću i onodobnoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Svaki put se iznova postavlja pitanje što su određeni događaji zapravo značili onima koji su u njima sudjelovali. Navodi zanimljivi zabilježeni razgovor rumunjskog diktatora, Hitlerova saveznika Antonescua i demokratskog prozapadnog političara Juliua Maniua. Razgovarali su u kolovozu 1944. Antonescu je navodno rekao: “Poslanje Rumunjske je, otkad ta zemlja postoji, braniti istočne međe civilizacije, i samo se vjernim ispunjavanjem toga poslanja opravdava njezin opstanak”. Maniu je navodno odgovorio: “Naše je jedino poslanje osigurati budućnost ovog malog naroda.” Antonescu je dodao: “Gospodine Maniu, kad Rusi zauzmu našu zemlju, mene će prvoga streljati, a vi ste drugi na redu.” Doista, Antonescu je 1946. u bučnom protestu proglašen ratnim zločincem i pogubljen, a Maniu je umro u staljinističkoj tamnici. Taj je razgovor sačuvao jedan pravoslavni svećenik i objavio ga u Buenos Airesu 1951.
Pisac članka na sličan način pristupa mnogim poznatim povijesnim osobama, upozoravajući kako treba razlikovati njihove stvarne namjere od različitih ocjena i osuda koje se o njima iznose. Bilo je ljudi koji su svrstani među kolaboracioniste, a doista su u teško doba pomogli svome narodu, odnosno spriječili veća zla i krvoproliće. Tako mogu biti dvoznačne ili višeznačne ocjene uloge Jeruzelskoga između sovjetskih prijetnji i pokreta “Solidarnost”, uloge Kadara nakon sovjetskog gušenja Mađarske revolucije 1956. i drugih.
U sklopu takvih razmišljanja i ocjenjivanja, koja uz navodnu kritičnost, ipak zamućuju poglede na prave povijesne uloge istaknutih osoba, Wagner piše i o zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Pisac je uvjeren da u ono doba nije ni u Hrvatskoj bilo lako odrediti točnu granicu između snalaženja i junaštva, čvrstog protivljenja komunizmu i služenja fašizmu. O Stepincu Wagner piše:
“Zagrebački nadbiskup Stepinac imao je dvoznačni odnos prema ustaškoj vlasti u Hrvatskoj. S jedne strane je Katolička Crkva doista pridonosila legitimitetu toga režima, s druge je strane nadbiskup u jednom pastirskom pismu g. 1943. prosvjedovao protiv progonjenja inovjeraca i etničkih manjina. 1946. bio je od titoista osuđen na 16 godina prisilnoga rada. Za njegove suce i njihove naredbodavce bila je njegova povezanost s ustašama dobrodošla kulisa za osudu tog crkvenog čovjeka. Komunistima je bilo važno smrviti snagu hrvatske Katoličke Crkve. Danas je u neovisnoj hrvatskoj državi Tuđman Stepinca rehabilitirao. No, što se doista dogodilo?”
Mi ovdje koji znamo što se sa Stepincem i oko njega doista događalo, možemo razabrati kako je takav govor naizgled kritičan, a doista zamućuje pogled i onemogućuje ispravne prosudbe. Ako je, što je točno, komunistima bilo do toga da razore moć Katoličke Crkve, moglo bi se zaključiti da je ljudima koji ovako pišu zaista do toga da razore ugled istaknutih povijesnih osoba, da ih sve relativiziraju i onemoguće njihovim sljedbenicima da se njima ponose. Vjerojatno to što mi primjećujemo kad je o Stepincu riječ, primjećuju članovi drugih naroda i sredina kad je riječ o odgovarajućim djelatnicima njihove povijesti.
Doista je činjenica da stanovite snage uporno nastoje onemogućiti da široka međunarodna javnost stekne jasne i razložne uvide u povijesna događanja na ovim područjima kako u doba drugog svjetskog rata, tako i u doba komunističkih vladavina i u doba najnovijih napora za demokratizaciju u tim državama. Usprkos svim objektivnim prikazima i pojašnjenjima, još uvijek se uspješno “prodaje magla” s prividom objektivne kritičnosti. (ŽK)

KRUNICA – MOJA MOLITVA
Fra Petar Lubina: “Krunica – moja molitva”, izdanje: list “Marija”, Trg Gaje Bulata 3, Split
“Ružarij, jednostavna i lagana molitva, katkada pomaže da budem dijete i baš se nimalo ne stidim”, rekao je o krunici papa Ivan Pavao I, a i njegova dva prethodnika Ivan XXIII. i Pavao VI, jednako kao i današnji papa Ivan Pavao II, veliki su poklonici i zagovornici te Gospine molitve. U najnovijoj knjizi objavljenoj u knjižnici lista za Marijine štovatelje “Marija”, kojeg su urednici splitski franjevci, autor fra Petar Lubina progovara opširnije nego što nalazimo u molitvenicima o “najrasprostranjenijoj marijanskoj molitvi”. Knjiga “Krunica – moja molitva” započinje predstavljanjem krunice – njezinim povijesnim razvojem, stavom crkvenog učiteljstva prema krunici, njezinim teološkim i duhovnim vrijednostima, te o njezinoj stoljetnoj nazočnosti među Hrvatima. Poglavlje završava bilješkama o glasovitim moliteljima krunice, te njihovim izrekama o toj marijanskoj molitvi.
Sljede tri oblika moljenja krunice, od kojih svaki ima svoje podoblike raširene u pojedinim dijelovima katoličkoga svijeta. Svaki je oblik nadopunjen i citatima iz Evanđelja kako bi se molitelj što bolje uživio u otajstva koja moli. Knjiga završava Gospinim litanijama i to Lauretanskim, Marije Kraljice, Biblijske litanijama, litanijama II. vatikanskog sabora i litanijama Žalosne Gospe.
Želja je autora bila, kako je to posvjedočio u uvodu knjige, da prikaže Gospinu molitvu u svoj njezinoj ljepoti, rasprostranjenosti i različitostima. Te će različitosti, posebno navodi iz Evanđelja, dobro doći da se izbjegne mehaničko ponavljanje Zdravomarija i da krunica zaista postane meditativna molitva koja vodi bliže, po Mariji, Kristu. A sv. Ljudevit Grigon upozorava sve one koji mole mehanički: “Tko samo usmeno moli krunicu, sličan je čovjeku koji ubere ružu, ali je ne miriši.” (SV)

KORISNA KNJIŽICA U GODINI OBITELJI
Hrvatski pedagoško-književni zbor: OBITELJ-ŠKOLA-DRUŠTVO,
zbornik radova i referata sa 19. škole pedagoga u Stubičkim Toplicama ožujak 1994.
Prije nego što je počeo susret u Stubičkim Toplicama, 19. škola pedagoga s temom obitelji, Hrvatski je pedagoško-književni zbor tiskao sve radove prijavljene za taj skup u knjižici s naslovom “Obitelj – škola – društvo”. Tema je, prema riječima dr. Hrvoja Vrgoča, urednika izdanja i ravnatelja HPKZ, “izabrana u povodu međunarodne godine obitelji – 1994. a sagledana je interdisciplinarno – s pedagoškog, psihološkog, sociološkog, teološkog, medicinskog i pravnog aspekta.”
Nakon uvodne riječi prof. Vrgoča, u kojoj se objašnjava izbor teme i značaj njezina proučavanja, slijede referati i prilozi koji obrađuju temu u različitim odnosima, od veza između obitelji, škole i društva, preko pripreme mladeži za brak i obiteljski život, osposobljavanja prosvjetnih djelatnika za rad s roditeljima, samog savjetodavnog rada s roditeljima, pripremi mladih za spolnost, sve do pravne teme kakva je pravo djeteta, roditelja, učitelja i škole u pravnom sustavu, psihosocioloških aspekata u obitelji alkoholičara, ili istraživanja o demografskim kretanjima u Hrvatskoj, te teoloških referata o obitelji novoga doba i pastoralu braka i obitelji. Veliki broj znanstvenika i stručnjaka u ovoj knjižici iznosi, pored suvremenih znanstvenih stajališta o temi obitelji, i niz korisnih informacija o stanju odgoja djeteta i njegovih prava kod nas i u svijetu, sukladno međunarodnim poveljama i konvencijama koje to reguliraju, kao i tekstove o dužnostima roditelja, učitelja i škole, zatim potrebama i mogućnostima odgojne priprave mladih za ulazak u obiteljski život i savjetodavnog rada s roditeljima i učiteljima kako bi taj proces bio što stručniji, kvalitetniji i učinkovitiji. Radovi upozoravaju i na raznovrsne poteškoće i negativne čimbenike koji otežavaju put do zdrave i stabilne obitelji kao temeljne gradivne jedinice zdravog i stabilnog društva, i mogućnostima da se takvi utjecaji prevladaju.
Premda su autori znanstvenici i stručnjaci u svojim oblastima, knjižica je pisana jezikom, stilom i pratećim objašnjenjima koji je čine razumljivom i prihvatljivom ne samo svim osobama koje se bave odgojnim radom ili surađuju s mladima, nego i mnogim obiteljima koje žele saznati više o spomenutoj problematici odgajajući svoju djecu. (D.L.)